Što su to virusi? Virusi su čestice submikroskopske građe što znači da ih ne možemo vidjeti pomoću
svjetlosnog mikroskopa. Naziv virus dolazi od latinske riječi otrov. Virusi su na granici između
neživog i živog, u prirodi ih nema u aktivnom stanju samostalno, već su to “paraziti” koji žive u
stanici koju su inficirali i tu se razmnožavaju. Kako su građeni virusi? Sastoje se od proteinskog omotača koji se naziva kapsida i nukleinske kiseline kao nasljedne
tvari. S obzirom koju nukleinsku kiselinu sadrže, dijelimo ih na DNA i RNA viruse, a s obzirom na stanicu
koju napadaju na biljne, animalne (humani) i bakerijske (bakteriofagi). Virusi nemaju staničnu građu,
nemaju svoj metabolizam, u prirodi kristaliziraju, općenito nemaju
karakteristike živog, pa se stoga na njih ne može ničim djelovati u smislu
zaštite od njih. Bakterijski virusi (bakteriofagi ili samo FAGI) razlikuju se oblikom, ali ne i principom
građe od ostalih virusa. Građeni su od 3 dijela : glave, vrata i repa. Glava je u biti proteinski omotač
(KAPSIDA) koja sadrži nasljednu uputu virusa (najćešće je to DNA, iako se može naći i
RNA, ali rijeđe). Vrat sadrži kontraktilne filamente koji sudjeluju u
ubacivanju virusne nukleinske kiseline u bakterijsku stanicu. Na repu se nalazi
bazalna ploča (sadrži proteine za prepoznavanje) sa “nožicama” koje služe za
pričvršćivanje virusa za stanicu domaćina. Bakteriofagi su obligatni paraziti. Izvan stanice
domaćina, oni su inertne molekule. Kada njihov genetički materijal tj. njihova
nukleinska kiselina uđe u stanicu, ona preuzima sve metaboličke funkcije i
podređuje ih stvaranju, tj. sintezi, svojih indentičnih kopija koje će biti u
mogućnosti ponovno napasti i inficirati drugu stanicu. Pet do deset minuta
nakon ubacivanja virusne nukleinske kiseline (DNA ili RNA) u bakterijsku stanicu, dolazi do
pucanja bakterijskog kromosoma i do umnažanja virusne nukleinske kiseline. Sintetiziraju se sve
građevne jedinice virusnih čestica (proteini za kapsidu, enzimi, nukleinske kiseline, i dr.).
Formiraju se gotove virusne četice i to 100 – 200 po jednoj bakterijskoj
stanici; stanica pod pritiskom i zbog istrošenosti puca, tj. dolazi do lize
bakterijske stanice pa govorimo o LITIČKOM CIKLUSU. Bakteriofagi su važni u genetici jer osim u
litičkom, sudjeluju i u lizogenom ciklusu, transdukciji, rekombinaciji u virusa
(kada dva faga inficiraju jednu bakterijsku stanicu). R.H. TAMARIN (1999.), Principles of Genetics, 6th edition, McGrawHill Companies, New York
Krešimir Bauman
Student 4. godine, smjer: profesor biologije i kemije
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb