Da bi unesenu hranu organizam mogao koristiti za održavanje tkiva, rast ili izvor kemijske energije, mora ju prvo razgraditi.
Probava je složen kemijski proces u kojem specijalni probavni enzimi kataliziraju hidrolizu velikih hranidbenih molekula u jednostavnije
spojeve, dovoljno male da se apsorbiraju preko intestinalne stijenke.
Probava ugljikohidrata započinje odmah unutar usne šupljine. Žlijezde slinovnice luče slinu, koja osim što vlaži zalogaj, olakšava žvakanje i gutanje,
te sprečava razvoj bakterija u usnoj šupljini, sadrži i enzim ptijalin. Taj hidrolitički enzim razgrađuje škrob u maltozu i glukozu
tako brzo da se oko 70% škroba razgradi u jednostavnije šećere već u ustima.
Zalogaj se dalje potiskuje peristaltičkim pokretima jednjaka (gutanjem) u želudac. U želucu se hrana skladišti, te se kontrakcijama mišićne želučane
stijenke mehanički miješa hrana, slina i sekreti. U stijenci želuca se nalaze žlijezde koje luče probavne enzime i sluz.
U malim količinama se u želucu luče i lipaze za razgradnju masti, ali s obzirom da ne mogu optimalno djelovati u kiselom mediju, njihov ukupni učinak
je slab. Kada se ostvari dovoljan stupanj probave, hrana pod nazivom himus se pod utjecajem piloričkog sfinktera otpušta u početni dio tankog
crijeva, duodenum.
Skoro sva mast iz obroka stiže u tanko crijevo neprobavljena. Hidroliza masti je poseban problem jer molekule masti nisu topive u vodi.
Prisutnost masne hrane u duodenumu uzrokuje lučenje probavnog hormona kolecistokinina iz stanica sluznice. On se apsorbira iz crijeva u
krv, te krvotokom bude dostavljen do žučnog mjehura. Tamo potiče kontrakcije glatke mišićne stijenke žučnog mjehura, uslijed čega se žuč
sa žučnim solima ulijeva u duodenum. Žučne soli su jako važne jer olakšavaju enzimatsko djelovanje lipaza. Imaju detergentski učinak na
čestice masti tako što smanjuju površinsku napetost i omogućuju da se kapljice masti u crijevima razbiju u sitne kapljice - hilomikrone
(emulgatorska funkcija). Na taj način pomažu apsorpciji masnih kiselina iz intestinalnog trakta, te neutraliziraju kiseline iz želuca. Hormon
sekretin stimulira gušteraču na lučenje probavnih enzima: amilaza koje hidroliziraju škrob i glikogene do disaharida, proteolitičkih enzima tripsina,
kimotripsina, karboksipeptidaza i nukleaza (hidroliziraju DNA i RNA u nukleotide), te lipaza koje hidroliziraju neutralne masti u glicerol i masne kiseline.
Osim hormona, iz gušterače se luči voda i natrij bikarbonati koji neutraliziraju kiseli sadržaj želuca. Prema tome, tijekom peristaltičkog miješanja himusa
i probavnih enzima makromolekule iz hrane se potpuno hidroliziraju na komponente monomere. Većina probave je obavljena u duodenumu, dok se
u daljnjim dijelovima tankog crijeva, jejunumu i ileumu, odvija uglavnom absorpcija nutrijenata i vode.
Nastavak tankog crijeva je debelo crijevo u kojemu se luče sluzi, reapsorbira se voda sa mineralima, ostaci neprobavljene hrane trule pod
utjecajem bakterija, te se formira i nakuplja feces. Bogata flora bezazlenih bakterija, npr. Escherichia coli, razgrađuje organske tvari koje bi
u suprotnom bile eliminirane sa fecesom. Produkti njihovog metabolizma su plinovi (metan, hidrogen sulfid), a neke bakterije sudjeluju i u sintezi
vitamina (biotin, folna kiselina, vitamin K i neki vitamini B). Izmet koji se izbacuje preko zadnjeg crijeva je mješavina masti, vode, anorganskih tvari,
2-3% bjelančevina, ostataka hrane, mrtvih stanica crijevnog epitela i bakterija. LITERATURA
Marina Mandelsamen
Student 4. godine, smjer: profesor biologije
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb