Odgovori na postavljena pitanja - Biologija
Sistematska pripadnost:
Razred: Osteichthyes - koštunjače
Jegulja ili na latinskom Anguilla anguilla Linnaeus, 1758 ima izduženo zmijoliko tijelo (slika 1). Iza izdužene glave nalaze se prsne peraje te jedna cjelovita
peraja nastala spajanjem leđne i podrepne peraje s repnom perajom. Tijelo je obavijeno debelom naslagom sluzi, te ova riba može po vlažnoj travi prepuzati iz
jedne vode u drugu. Pretežno je aktivna noću, a hrani se različitim vodenim beskralješnjacima, ličinkama riba i žaba. Živi uz dno, u različitim pukotinama ili ispod
kamenja. Široko je rasprostranjena vrsta koja naseljava većinu europskih vodotoka koji se ulijevaju u Atlantski ocean, Sjeverno, Baltičko i Sredozemno more.
U Crnom moru je pronađena oko Bospora. U Hrvatskoj ova vrsta naseljava vodotoke jadranskog i crnomorskog sliva. U jadranskom slivu je autohtona, a u
crnomorskom slivu alohtona vrsta. Američka jegulja (Anguilla rostrata) je vrlo slična našoj europskoj jegulji (Anguilla anguilla).
Razmnožavanje jegulje vezano je isključivo za more. Naime, jegulja je katadromna selica, koja iz slatkih voda putuje na mrijest u more. Spolnu zrelost mužjaci
jegulje dostižu u 9 - 12 godini života, a ženke u 9 - 20 godina. U stadiju spolne zrelosti započinju svadbeni put spuštanjem niz rijeku. Istovremeno se razvijaju
sekundarne spolne oznake, te trbušna strana tijela poprima srebrnasto-bijelu boju, a bokovi potamne. Nosnice se prošire, a volumen očiju se dvostruko poveća.
U to vrijeme se jegulje ne hrane; njihovo crijevo se skraćuje, a stijenka crijeva se stanji i prestane izlučivati probavne sokove. Dakle, sve spolno zrele jedinke
putuju iz europskih slatkovodnih vodotoka na mrijest u Sargaško more. Sve do 1920. godine nije bilo poznato mjesto mriješćenja jegulje. Naime, tada je danski
biolog Johannes Schmidt otkrio u morskim uzorcima ličinke američke i europske jegulje. Obje jegulje se mrijeste u rano proljeće, a područje mrijesta obiju vrsta
se preklapa. Mrijeste se na dubini od 500 - 1000 m. Svaka ženka polaže oko milijun jajašaca promjera oko 1,1 mm. Oplodnje je vanjska. Postembrionalni razvoj
obuhvaća metamorfozu. Ličinka jegulje je velika 5 - 7 mm. Nakon mriješćenja odrasle jedinke ugibaju. Ličinka jegulje je prozirna, bočno spljoštena, s vrlo malom
glavom i velikim očima. Nimalo ne sliči odrasloj jegulji, te su je dugo vremena smatrali posebnom vrstom ribe. Ličinke se nazivaju se staklarke
(Leptocephalus) (slika 2). Neki znanstvenici smatraju da se ličinke jegulje ne hrane, dok ostali navode kako se hrane zooplanktonom.
Rast ličinki je postepen te tijekom prve godine dosežu veličinu od 25 cm, u drugoj oko 52 cm, a u trećoj 75 cm. Ličinke europske jegulje nosi Golfska struja od
mjesta mriješćenja u Sargaškom moru kroz cijeli Atlantski ocean do obala Europe. U trećoj godini ličinke se preobraze u novi oblik tzv. staklastu jegulju, koja već
ima zaobljeno tijelo. Za razliku od europske jegulje, ličinka američke jegulje metamorfozira nakon prve godine života. U četvrtoj godini, mlade jegulje aktivno
ulaze u rijeku gdje ostaju sve dok ne postanu spolno zrele. Spolni organi se razvijaju polagano i tek kada su oni u potpunosti razvijeni jegulja odlazi na put u
Sargaško more (slika 3). Jegulje, koje naseljavaju vode crnomorskog ili dunavskog sliva, ne razmnožavaju se.
Brojnost jegulja u Europi se smanjuje, a uzrok tome je pretjerani lov i izgradnja brana na rijekama bez ribljih staza. Danas europske populacije jegulja uvelike
ovise o umjetnom uzgoju u morskim lagunama.
Na slici 4 prikazan je životni ciklus jegulje.
Sistematska pripadnost:
Razred: Osteichthyes - koštunjače
Osim jegulje, migracije u vezi s mriješćenjem vezane su i uz brojne vrste lososa, kao što je atlanski losos ili latinski Salmo salar Linnaeus, 1758. Atlanski
losos je rasprostranjen u zapadnom Atlantiku (uz obale Sjedinjenih Američkih Država i Kanade) i istočnom Atlantiku (od Arktičkog kruga do Portugala)
(slika 5). Većinu svog života provodi u moru.
Lososi su anadromne selice, koje putuju iz mora u slatke vode u kojima se razmnožavaju. Mužjaci atlantskog lososa postaju spolno zreli u dobi od 3 - 7 godina, a
ženke oko osme godine. Dosegavši spolnu zrelost lososi poduzimaju dugačke migracije, te putuju prema rijekama iz kojih su došli u more, a na tom putu nailaze
na brojne prepreke, poput brzaca i slapova. Prema olfaktornoj hipotezi smatra se da lososi pronalaze mjesto mrijesta pomoću osjeta mirisa i pozitivne
reotaksije. Usprkos jako razvijenom osjetu za "dom" (izvornom potoku/rijeci u kojoj se izvaljuju kao ličinke), neće svi lososi pronaći izvorni potok ili rijeku iz koje
su migrirali u more. Takve pogrešne procjene uglavnom su vezane uz manje nestabilne rijeke ili potoke, čiji su protoci izuzetno promjenjivi, a preživljavanje
mladih lososa upitno. Ribe ulaze u rijeke dobro uhranjene, a ljuske na njihovom tijelu su žarko obojene. Čim uđu u rijeku lososi se prestanu hraniti i žive isključivo
na račun rezervi vlastitog tijela, te postupno gube na masi. Obojenost lososa se mijenja što se više približava vrijeme rasploda, te srebrnasto-siva riba postane
tamno obojena s crvenkastim i narančastim pjegama. Stoga su lososi drugačije obojeni u moru, a drugačije u rijeci (slika 6a i b). Kod mužjaka se u to
vrijeme jako povećavaju prednji zubi, vrh glave se produlji i kukasto svine, a koža na leđima odeblja.
Atlanski losos se mrijesti u jesen i zimi. Iako većina riba ne brine o potomstvu, ženka lososa odabire prikladno mjesto (obzirom na strukturu dna i struju vode, te
dubinu jame) gdje će položiti jajašca i napraviti gnijezdo. Savijanjem tijela gore - dolje ženka iskapa jamu, bez doticanja kamenčića, i u nju polaže od 8 000 do
26 000 jajašaca. Mužjak ikru prelije mliječom. Oplodnja je vanjska. Nakon oplodnje mužjak prekriva jajašca, te se na taj način jaja i mlade ribe razvijaju zaštićeni
od neprijatelja. Nakon mrijesta većina starih odraslih jedinki se vraća u more, a dio ih ugiba. Za razliku od ove vrste, odrasli keta lososa ili latinski
Oncorhynchus keta (Walbaum 1792) i gorbuša lososa ili latinski Oncorhynchus gorbuscha (Walbaum 1792) mrijeste se jednom u životu i nakon
mrijesta ugibaju. Mriješćenje atlantskog lososa završava nakon 2 - 3 dana. Mladi ostaju jednu do dvije godinu u rijeci, a potom migriraju u more. Nije sasvim
poznato prema kojim mehanizmima se dešavaju te migracije, ali se najvjerojatnije koriste kombinacijom Zemljinog magnetskog polja, sunčevom svjetlošću,
smjerom morskih struja, temperaturom, osjetom mirisa i pamćenjem. Aktivni su danju. U rijeci se hrane mekušcima, rakovima, ličinkama kukaca i riba, a u moru
se hrane škampima i ribama. Odrasli se u slatkoj vodi ne hrane. Rast je znatno sporiji u slatkoj nego li u slanoj vodi. Na slici 7 prikazan je životni ciklus lososa.
Kod mnogih anadromnih vrsta, pa tako i atlantskog lososa, postoje i zatvorene populacije, čije jedinke nikad ne migriraju u more. Takvi lososi naseljavaju veća
jezera, a razmnožavaju se u pripadajućim potocima koji se ulijevaju u ista jezera.
LITERATURA
Red: Anguilliformes - jegulje
Porodica: Anguillidae - jegulje
Ova porodica obuhvaća 15 vrsta koje naseljavaju vode tropskog i umjerenog pojasa.
Red: Salmoniformes - lososi
Porodica: Salmonidae - pastrvke
Porodica pastrvki obuhvaća 66 vrsta, koje su rasprostranjene na sjevernoj polutci. Velik broj vrsta ove porodice unesen je zbog športskog ribolova i akvakulture.
LINKOVI
Andreja Brigić, dipl. ing. biol.
Zoologijski zavod
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb