Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

Mikoplazme pripadaju razredu Mollicutes koji ima jedan red, Mycoplasmatales sa tri porodice i šest rodova. To su sitni, pleomorfni mikroorganizmi čiji oblik varira od okruglog, ovalnog ili kruškolikog (0,3 - 0,8 µm) pa do razgranatih ili spiralnih filamenata, zvjezdolikih i prstenastih oblika. Nemaju staničnu stijenku nego samo troslojnu plazmatsku membranu. Smatraju se najmanjim bakterijama koje su sposobne za samo-reprodukciju. Ne stvaraju spore, boje se gram-negativno, a najbolje se oboje po Giemsi. Otporne su na penicilin, ali propadaju pod utjecajem promjena osmotskog tlaka, deterdženata, bakterijskih dezinficijensa te su osjetljive na tetraciklinske antibiotike. Vrlo su raširene u prirodi i mogu se izolirati iz mnogih životinja, biljaka i različitih prirodnih medija. U čovjeka i životinja koloniziraju sluznice mokraćnospolnog i dišnog sustava te zglobove gdje uzrokuju bolesti.

Za čovjeka su patogene Mycoplasma pneumoniae (atipična upala pluća), M. hominis i Ureaplasma urealyticum (spolno prenosive upale sluznica mokraćnog i spolnog sustava). U domaćih životinja patogene su M. mycoides (uzročnik kontagiozne pleuropneumonije goveda), M. gallisepticum (kronične respiratorne bolesti pilića) i M. hyopneumonije (uzročnik pneumonije u svinja).

Razred Rikecija obuhvaća dva reda, Rickettsiales i Chlamydiales, a unutar njih su ukupno tri porodice sa deset rodova. Prema svojim mikrobiološkim osobinama nalaze se između bakterija i virusa, ali ih većina autora ubraja u skupinu gram-negativnih bakterija. Poput virusa, rikecije su obligatni intracelularni paraziti jer rastu i razmnožavaju se isključivo u stanici domaćina. Kao i bakterije posjeduju DNA i RNA, staničnu membranu, funkcionalne ribosome i enzime koji sudjeluju u metabolizmu te se umnažaju binarnom diobom. Metabolički putovi za dobivanje energije su u rikecija specifični i bitno različiti od onih u ostalih bakterija.

Red Rickettsiales čine mikroorganizmi okruglastog, ovalnog ili štapićastog oblika, većinom su vrlo sitni (širine 0,3 - 0,5 µm dužine 0,8 - 2,0 µm) i ne posjeduju flagele. U prirodi se nalaze u hematofagnim člankonošcima (hrane se krvlju) koji su stoga vektori rikecija patogenih za kralješnjake. U tijelu kralješnjaka parazitiraju u retikuloendotelijalnim stanicama, endotelnim stanicama krvnih žila i eritrocitima. U organizmu domaćina, pripadnici porodice Rickettsiaceae rastu isključivo u stanicama koje imaju jezgru, pripadnici porodice Bartonellaceae mogu živjeti i u eritrocitima dok treća porodica, Anaplasmataceae, živi isključivo u eritrocitima. Rikecije induciraju fagocitozu i tako ulaze u stanicu domaćina. Rod Rickettsia napušta fagosom i umnaža se u citoplazmi napadnute stanice. Rod Coxiella ostaje u fagosomu, a nakon što ga preuzme lizosom nastane fagolizosom i počinje umnažanje. Nakon propadanja stanice domaćina novonastali mikroorganizmi se oslobađaju i napadaju druge stanice. Osim što uzrokuju lizu (razgradnju) stanice, patogeni su i zbog toksičnog djelovanja. In vitro se uzgajaju u staničnoj kulturi te na kokošjem embriju.

Iz ovog reda mikroorganizama za čovjeka i životinje patogene su vrste Rickettsia prowazekii, uzročnik pjegavog tifusa i R. typhi, uzročnik murinog tifusa, zatim vrste R. rickettsii, R. canada, R. acari koje također uzrokuju različite oblike pjegavog tifusa. Vrsta Coxiella brunetti uzročnik je Q-groznice.

Red Chlamydiales čini samo jedna porodica, Chlamydiaceae, sa jednim rodom Chlamydia. To su nepokretni, okrugli, gram-negativni mikroorganizmi veličine 0,2 - 1,5 µm. Reproduciraju se unutar citoplazmatskih vakuola stanice domaćina, a njihov razvojni ciklus uključuje dvije specifične tvorbe, tzv. elementarna i mrežasta tjelešca. Metabolički su vrlo ograničene i potpuno su ovisne o živoj stanici domaćina te ih smatramo obligatnim intracelularnim parazitima sisavaca i ptica. Vrlo su osjetljive na temperaturu, eter i alkohol.

Elementarno tjelešce je infektivni oblik klamidije koji se sastoji od jezgre s rigidnom staničnom stjenkom, veličine je 0,2 - 0,4 µm. Nakon što ga fagocitira stanica domaćina u fagosomu se ovo tjelešce reorganizira u mrežasti oblik ili u inicijalno tjelešce koje je većinom odgovorno za reprodukciju, a manje za infekciju. Veličine je 0,6 - 1,5 µm, sadrži manje gust nuklearni materijal, više ribosoma i fleksibilniju stjenku nego što ima elementarno tjelešce. Nekoliko sati (8 do 10) nakon infekcije reproduciraju se nova mrežasta tjelešca koja su zapravo reproduktivne klamidije. Citoplazmatske vakuole inficirane stanice, u kojima se razmnažaju klamidije ovog stadija, toliko su velike da se mogu uočiti i svjetlosnim mikroskopom, a specifičnim bojenjem po Giemsi oboje se grimizno. Nakon 20 do 25 sati mrežasta tjelešca se počinju mijenjati u elementarna, što se nastavlja još neko vrijeme te stanica domaćina konačno propada za 48 do 72 sata nakon infekcije. Oslobađaju se klamidije u njihovom infektivnom obliku kao elementarna tjelešca. Nakupine elementarnih tjelešaca u citoplazmi stanice domaćina Giemsom se oboje plavo.

Metabolizam klamidija nije sasvim jasan, ali se smatra da ne kataboliziraju ugljikohidrate i druge tvari koje su potrebne da bi se sintetizirao ATP. Zato se nazivaju "energetskim parazitima" jer su potpuno ovisni o ATP-u domaćina. Mrežasto tjelešce (klamidija u stadiju reprodukcije) može sintetizirati DNA, RNA, glikogen, lipide i proteine. Elementarno tjelešce ima neznatnu metaboličku aktivnost (oblik klamidije u metaboličkom mirovanju) i služi prijenosu mikroorganizma tijekom infekcijie stanica sisavaca i ptica.

Za čovjeka i toplokrvne životinje patogene su tri vrste klamidija. Chlamydia trachomatis inficira čovjeka i miša. U ljudi uzrokuje trahom (specifična, zarazna upala dijelova oka) i spolno prenosive infekcije mokraćno-spolnog sustava kao što su postgonokokni uretritis (upala mokraćnice) i epididimitis (upala nuzsjemenika) u muškaraca te cervicitis (upala grljka maternice), adneksitis (upala jajnika i jajovoda) i uretritis (upala mokraćnice) u žena, zatim proktitis (upala stražnjeg crijeva), venerični limfogranulom (spolno prenosiva bolest s povećanjem preponskih limfnih čvorova) i konjunktivitis (upala sluznice očnih kapaka), a u dojenčadi i upalu pluća. C. pneumoniae je čest uzročnik upale pluća u čovjeka, a C. psittaci uzrokuje psitakozu u ljudi. U novije vrijeme opisana je i vrsta C. pecorum.

Trahom (trachoma, lat.) je specifičan zarazni keratokonjunktivitis koji uzrokuje Chlamidia trachomatis. Bolest se širi direktnim kontaktom tako što se rukama ili predmetima (zajednički ručnik, lavor, posteljina) prenosi sekret oka bolesnog čovjeka. Najizloženiji su članovi obitelji bolesnika, a prijenosu posebno pogoduje život u većim zajednicama kao što su studentski i đački domovi, vojarne i slično. Širenju bolesti pogoduju nehigijenski uvjeti života, gusta naseljenost, klimatski uvjeti. Danas ove bolesti još ima na Dalekom i Srednjem Istoku i u Sjevernoj Africi, a kod nas se ova bolest smatra gotovo potpuno iskorijenjenom iako je nekada bila proširena u porječjima velikih rijeka (Sava, Drava, Mura i Dunav).

Trahom je kronična bolest koja može trajati desetljećima i postupno zahvaća oba oka. Razvoj bolesti prati se u četiri stadija. U prvom, dolazi do hipertrofije kapaka, u drugom nastaju sivkasto-crveni limfoidni čvorići na površini sluznice, najčešće, gornjeg kapka (spojnica, konjunktiva) i zovu se trahomske bobice. U ovom stadiju promjene zahvaćaju i rožnicu. U trećem stadiju, bobice pucaju i nekrotiziraju te ih postupno zamjenjuje ožiljno vezivno tkivo. U završnom, četvrtom stadiju slijedi postupno izlječenje, ali sa svim posljedicama skupljanja ožiljka koje dovode do promjena u izgledu zahvaćenih dijelova oka i smetnji u procesu vida.

U progresivnoj fazi bolesti liječi se tetraciklinskim antibioticima i sulfonamidima, a ožiljne komplikacije liječe se operativno. U prevenciji trahoma važno je zdravstveno prosvjećivanje, podizanje općeg standarda, mjere individualne higijene i izolacija oboljelih osoba.

Psitakoza ili ornitoza ("papagajska bolest") je zarazna bolest koju uzrokuje infekcija s mikroorganizmom vrste Chlamidia psittaci. Bolest spada u skupinu zoonoza, bolesti koje se sa životinja prenose na čovjeka. Prvi puta je opisana u nekih vrsta papiga, a kasnije je utvrđena i u drugih vrsta ptica među kojima su za čovjeka značajne golub te od domaće peradi kokoš, puran i patka. Ljudi obolijevaju nakon kontakta s različitim pticama i njihovim izlučevinama. Opisane su i epidemije u vezi s farmama i uzgajalištima ptica. Širi se i aerogeno, zrakom i izaziva simptome bolesti dišnog sustava.

Nakon infekcije preko dišnog sustava, klamidije prvo naseljavaju stanice jetre i slezene gdje se umnažaju, a zatim odlaze u pluća. Poslije inkubacije od 7 do 15 dana počinju se pojavljivati simptomi bolesti kao što su visoka temperatura i jake glavobolje. Ubrzo se javlja suhi kašalj i popratna upala pluća. U težim slučajevima bolesti mogu biti izraženi i simptomi tifusa, miokarditis (upala srčanog mišića) i oboljenje jetre.

Osim kliničkih znakova, bolest se sigurno dijagnosticira laboratorijskim metodama izolacije uzročnika iz krvi ili iskašljanog sadržaja dišnih putova. Bolest se uspješno liječi tetraciklinskim antibioticima, a u uzgoju kaveznih i domaćih ptica primjenjuje se profilaksa (sprječavanje nastanka bolesti) u obliku tetraciklinskih dodataka hrani.

LITERATURA

• Medicinski leksikon. Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb. 1992.
• Microbiology, 3^rd Edition. L. M. Prescott, J. P. Harley, D. A. Klein. Wm. C, Brown Publishers, London, Boston, Chicago, Madrid, Sydney, Toronto. 1996.

Mr. sc. Hrvoje Lucić, dr. vet.med.
Veterinarski fakultet, Zagreb