koljeno: Chordata - svitkovci
potkoljeno: Vertebrata - kralješnjaci
nadrazred: Gnathostomata - čeljustousti
razred: Mammalia - sisavci
podrazred: Theria
međurazred: Eutheria ili Placentalia - pravi sisavci ili plodvaši
red: Insectivora - kukcojedi
porodica: Erinaceidae - ježevi
|
Slika 1: Tamnoprsi jež (Erinaceus europaeus)
(preuzeto iz: www.geocities.com) |
Red kukcojeda obuhvaća oko 400-tinjak vrsta koje su rasprostranjene po čitavom svijetu, osim na području Australije. U ovu skupinu pripadaju rovke, krtice,
ježevi, tenreci, brazdozubi i zlatne krtice. Prema morfološkim značajkama smatra se da su kukcojedi najprimitivnija skupina plodvaša te da su zadržali mnoga
obilježja svojih predaka, poput malog mozga i sjemenika koji nisu spušteni u mošnje. Zajednička anatomska obilježja reda uključuju malene oči i uši, te izraženu
njušku koja je izdužena poput rila. Noge kukcojeda su petoprste, a palci se ne mogu primicati ostalim prstima. Njihovo stopalo je plantigradno i uglavnom se
kreću tako da pete i tabane istodobno spuštaju na zemlju. Iako kukcojedi imaju uglavnom male uši i oči, oni lako pronalaze plijen oštrim njuhom. Porodica ježeva
(Erinaceidae) obuhvaća 23 vrste.
Jež ima gusto poredane bodlje na leđnoj strani tijela te je jedan od najprepoznatljivijih sisavaca koje čovjek susreće u prirodi (slika 1). Pri
osnovici bodlji nalaze se poprečnoprugasti mišići, pomoću kojih se bodlje uzdižu. Ježevi, poput jednootvora i pasanaca, imaju i potkožni mišićni sloj ili
panniculus carnosus, koji prekriva gotovo cijeli trup i pomoću kojeg se ove životinje mogu sklupčati u kuglu, osobito ukoliko su u
opasnosti (slika 2).
|
Slika 2: Ponašanje ježa u opasnosti
(preuzeto iz: www.c.nature.free.fr) |
Tamnoprsi jež ili latinski Erinaceus europaeus je široko rasprostranjena vrsta na području zapadne Europe i sjeverne Rusije (slika
1), a bjeloprsi jež ili latinski Erinaceus concolor je rasprostranjen na području istočne Europe, te naseljava i našu zemlju (slika
3 i 4). Na području dugačkom oko 200-tinjak km dolazi do preklapanja areala ovih dvaju vrsta. Prema ježevima koji žive na tom području smatra se da
dolazi do hibridizacije između tih dvaju vrsta.
|
|
Slika 3: Bjeloprsi jež
(preuzeto iz: www.geocities.com) |
Slika 4: Rasprostranjenost bjeloprsog ježa
(preuzeto iz: web.quick.cz) |
Bjeloprsi jež naseljava šumska i poljska staništa, a često ga se može vidjeti u blizini ljudskih naselja, primjerice u gradskim parkovima, vrtovima i grmlju. Češći je
u nizinskom i brdskom visinskom pojasu, a ponekad dolazi i u planinskom području do 1 500 m nadmorske visine. Aktivan je u sumrak i noću. Dan provodi u
gnijezdu od trave i lišća. Dnevna gnijezda uglavnom nastanjuje veći broj jedinki. Ježevi nisu teritorijalne životinje, te na istom području možemo pronaći veći broj
jedinki oba spola. Teritorij koji naseljava jedan jež je uglavnom manji od 40 ha, a ukoliko su izvori hrane obilniji često je i manji. Primjerice, znatno veća gustoća
populacije ježeva utvrđena je u suburbanim područjima, te jedna jedinka zauzima područje od svega 5 - 10 ha. Teritorij mužjaka je znatno veći od teritorija ženki.
Maksimalna zabilježena brzina kretanja iznosi oko10 km/h.
Usprkos tome što su oči ježeva dobro razvijene i omogućuju im razlikovanje predmeta, uglavnom se ježevi prilikom traženja plijena oslanjaju na osjet mirisa i
sluha. Ježevi se hrane brojnim beskralješnjacima, kao što su gujavice, puževi, pauci i kukci (kornjaši, skakavci, gusjenice leptira), a povremeno i malim
kralješnjacima - žabama, gušterima, zmijama, ptičjim jajima, krticama, rovkama i miševima (slika 5). U jesen se ponekad hrane sjemenkama,
a često voćem.
Ježevi se hrane i zmijama otrovnicama jer imaju protein erinacein koji onemogućuje proteolitičko djelovanje zmijskog otrova. Mladi ježevi se hrane plijenom
različite veličine, dok se odrasli hrane uglavnom većim plijenom. Na taj način je smanjena kompeticija između različitih starosnih razreda.
|
Ježevi se hrane i zmijama otrovnicama jer imaju protein erinacein koji onemogućuje proteolitičko djelovanje zmijskog otrova. Mladi ježevi
se hrane plijenom različite veličine, dok se odrasli hrane uglavnom većim plijenom. Na taj način je smanjena kompeticija između različitih starosnih
razreda. |
Slika 5: Hranjenje ježa
(preuzeto iz: www.hlasek.com) |
Ježevi imaju mali broj prirodnih predatora, te veličinu populacije regulira većinom jazavac i neke sove, a povremeno lisica i kuna. Naime,
na temelju istraživanja je utvrđeno da je gustoća populacije vrste Erinaceus europaeus deset puta veća na područjima gdje nema jazavaca
(Meles meles) (slika 6). Također je uočeno kako ježevi izbjegavaju područja koja su obilježena njegovim mirisom. Ježevi
žive 8-10 godina. |
|
Slika 6: Jazavac Meles meles
(preuzeto iz: www.zoologi.no) |
Sisavci su, poput ptica, endotermne životinje koje svojim metaboličkim procesima održavaju visoku temperaturu tijela, te mogu biti aktivni pri vrlo visokim i niskim
temperaturama. No, endotermija zahtijeva veliku količinu energije te im prehrana treba biti obilna i bogata hranjivim tvarima. Stoga, kada su izvori hrane oskudni,
jež čuva energiju hibernacijom ili zimskim snom i na taj način preživljava nepovoljni dio godine. Usprkos tome što ovaj proces povećava stopu preživljavanja,
oko polovice jedinki koje počnu hibernirati ugibaju prije sljedećeg proljeća. Ježevi koji nastanjuju sjevernu Europu hiberniraju od listopada do travnja, dok oni koji
žive u umjerenijim klimatskim područjima hiberniraju tijekom najhladnijih zima. Svaki tjedan ili svaki drugi prekidaju hibernaciju na 1 do 2 dana zbog izbacivanja
mokraćnih i fekalnih produkata, na taj način smanjujući nakupljanje otpadnih tvari u organizmu. Tijekom hibernacije smanjuje se stopa respiracije, broj otkucaja
srca (s 250 udara/min na 10 udara/min) i temperatura tijela (s 35 °C na 15-20 °C). Tijekom hibernacije životinje se ne hrane, već koriste rezerve
masnog tkiva. Masno tkivo služi kao izolator i izvor energije za održavanje metaboličkih aktivnosti organizma. Mužjaci prekidaju hibernaciju prije ženki. Ježevi u
zatočeništvu ne spavaju zimski san ukoliko se nalaze na toplom i imaju na raspolaganju dovoljnu količinu hrane.
Iako ježa bodlje štite od većih životinja, one predstavljaju idealno mjesto za brojne manje životinje, tako da ježevi imaju između bodlji brojne male parazite.
Primjerice, krpelje, buhe i grinje (slika 7, 8 i 9). Jedna jedinka može imati na sebi i preko 1 000 jedinki ježeve buhe (Archaeopsylla
erinacei), koje mogu prijeći na ostale kućne ljubimce, a i na čovjeka. Buhe su kukci koji imaju usne organe za bodenje i sisanje, a sišu krv pticama i
sisavcima. Ježevi prenose i leptospirozu, koju preko urina mogu prenijeti na ljude. Uzročnik bolesti je bakterija roda Leptospira (slika
10).
|
|
Slika 7: Vanjski nametnik na ježu - ježeva buha
(preuzeto iz: www.bbc.co.uk) |
Slika 8: Nametnik na ježu - grinja
(preuzeto iz: www.fairfield-vets.co.uk) |
|
|
Slika 9: Krpelj - vanjski nametnik
(preuzeto iz: www.naturalvisions.co.uk) |
|
Slika 8: Bakterija roda Leptospira
(preuzeto iz: www2.pwsz.krosno.pl) |
U proljeće, nakon hibernacije, mužjaci dobivaju na težini i u potrazi su za ženkom. Vrijeme parenja traje od travnja do kolovoza, a počinje kada ženka prihvati
mužjaka. Nakon 35 dana ženka rađa 4 do 5 mladih, dužine 7 cm i mase 10 - 25 g. Majka i mlado prikazani su na slici 11. Bodlje tek rođenih
ježeva nisu na površini već se nalaze u tzv. fluidnom sloju koji je ispunjen tekućinom te na taj način novorođeni ježevi ne ozljede majku prilikom rađanja. Fluidni
sloj se razgrađuje 24 sata nakon rađanja. Mladi su slijepi 14 - 18 dana nakon poroda, a spolnu zrelost dostižu nakon 12 mjeseci. Mužjak ne brine o mladima.
|
Slika 11: Majka i mlado bjeloprsog ježa
(preuzeto iz: www.naturefg.com) |
Fragmentacija staništa uzrokovana gradnjom cesta predstavlja veliki problem za ježeve. Tijekom posljednjih 20 godina značajno se smanjuje brojnost ježeva u
Europi. Uslijed prelaska prometnica stradavaju brojni ježevi te je polovica mortaliteta, izuzev onog vezanog uz hibernaciju, izravna posljedica antropogenog
utjecaja. Fragmentacijom staništa matična populacija se dijeli na subpopulacije koje postaju međusobno izolirane, te prometnice djeluju kao barijere i
onemogućuju miješanje do sada susjednih populacija. Na taj način onemogućena je izmjena genetičkog materijala smanjena i je mogućnost preživljavanja u
određenom vremenskom trenutku. Istraživanjima je utvrđeno da populacije ježeva koje žive na udaljenosti od svega 15 km imaju drugačiji genetsku strukturu, te
da rijetko dolazi do miješanja populacija.
LITERATURA
- Tvrtković, N. (1994): Erinaceus concolor Martin, 1838. U: Draganović E. (ur.): Crvena knjiga životinjskih svojti Republike Hrvatske, sisavci. Zavod za zaštitu
prirode, 1.
- Macdonald, D. (2001): The new Encyclopedia of Mammals. Oxford University Press, 930 pp.
- Macdonald D. i Barrett P. (1993): Mammals of Britain & Europe. HarperCollins, London, 312 pp.
- Young, J. Z. (1985): The Life of Vertebrates. Oxford University Press, 645 pp.
- Pough, F. H., Janis, C. H. i Heiser, J. B. (2001): Vertebrate Life. Prentice Hall, New Jersey, 699 pp.
- Matoničkin I. (ur.) (2001): Životinje, velika ilustrirana enciklopedija. Mozaik knjiga, Zagreb, 624 pp.
- Garms H. i Borm L. (1981): Fauna Evrope. Mladinska knjiga, Ljubljana, 550 pp.
- Ognev, S. I. i Fink , N.: Zoologija kralješnjaka. Školska knijiga, Zagreb, 1956 pp.