bio-logo.gif - 18,90 K Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

 

420. Pišem referat iz biologije na temu krapinski pračovjek ali nikako da napišem dovoljno podataka. Pretražila sam cijeli web i ništa! One podake koje imam se ponavljaju! Molim Vas da mi pomognete...

 

Krapinski pračovjek, latinski Homo sapiens neanderthalensis, otkriven je davne 1899. godine kada su započela geološka i pleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini. Iskapanja su trajala šest godina pod nadzorom profesora Dragutina Gorjanović-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa, paleontologa i paleoantropologa. Njegova djela dala su značajan doprinos europskoj i svjetskoj znanosti o fosilnom čovjeku. Polušpilja u Krapini ubrzo se uvrstila u znanstvene lokalitete svijeta kao bogato fosilno nalazište na kojem je prikupljena najbrojnija i najbogatija zbirka neandertalskog čovjeka.

Slika 1. Nalazište na Hušnjakovu brdu

U pješčenjačkim naslagama špilje nađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, koje pripadaju fosilnim ostacima više desetaka individua različitog spola i životne dobi od 2 do 40 godina. Nađeni su i brojni fosilni ostaci špiljskog medvjeda, vuka, losa, golemog jelena, toplodobnog nosoroga, divljeg goveda i mnogih drugih životinja. Više od tisuću pronađenih komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika, odnosno starijeg kamenog doba, svjedoči o materijalnoj kulturi krapinskog pračovjeka. Starost ovog bogatog lokaliteta odgovara vremenu prije 130.000 godina.

O tumačenju krapinskog nalazišta postoje različite teorije, što je i danas predmet brojnih rasprava. Nakon više od stoljetnog postojanja ono je osobito atraktivno upravo zbog svoje paleontološke važnosti i velikog broja fosilnih uzoraka. Zaštićeno je kao paleontološki spomenik prirode i poznato kao geološki, paleontološki paleoantropološki i arheološki lokalitet. Uvršteno je u jedno od najbogatijih paleolitskih staništa neandertalskog čovjeka u Hrvatskoj i Europi.

Bogato nalazište neandertalaca u Krapini otkriveno je 1899. godine u vrijeme žustrih rasprava o evoluciji i podrijetlu čovjeka. Iskopavanja su trajala šest godina (1899.-1905.) pod nadzorom Dragutina Gorjanović-Krambergera, poznatog hrvatskog geologa i paleontologa. U slijedu naslaga, debljine veće od osam metara, pronađeno je mnoštvo ljudskih fosilnih kostiju i brojni ostaci izumrlih pleistocenskih životinja (Ursus spelaeus, Rhinoceros mercki, Bos primigenius, Alces alces, Megaceros giganteus i mnogi drugi.). Nađeno je i više od tisuću komada kamenog oruđa musterijenske kulture (Gorjanović-Kramberger, 1899; 1906; 1913). Kvartarni slojevi polušpilje na Hušnjakovom brdu u Krapini stratigrafski pripadaju vremenu zadnjeg interglacijala Riss - Würm do kraja drugog virmskog stadijala (Malez, 1970 a), odnosno vremena od prije 130 do pedesetak tisuća godina. Najvažniji nalazi u Krapini su svakako ostaci pračovjeka. Nađeno je ukupno 876 ljudskih pojedinačnih fosilnih ostataka, a od tog broja 196 ostataka pripada izoliranim zubima, a ostalo su kranijalni i postkranijalni dijelovi kostura (Radovčić et. al., 1988).

Nije pronađen ni jedan cjeloviti kostur, već su prikupljene kosti raznih dijelova tijela, od lubanje do kostiju stopala. Iako su kosti većinom nedovoljno sačuvane, izuzetno su značajne za interpretaciju anatomije krapinskih neandertalaca. Glavnina naših saznanja o krapinskim neandertalcima potječe od Dragutina Gorjanović-Krambergera koji je na temelju proučavanja krapinskih ostataka objavio preko šezdeset znanstvenih rasprava i dvije monografije (1906, 1913 ). Njegova paleoantropološka djela i danas čine značajan doprinos europskoj i svjetskoj znanosti o fosilnom čovjeku. Nakon proučavanja s početka ovog stoljeća i nakon stoljetnog postojanja krapinske zbirke, interes za proučavanje neandertalaca uveliko je prisutan i danas, a posebno u zadnja dva desetljeća povodom rasprave o mehanizmima biološke evolucije i korijenju današnjeg čovjeka.

Slika 2. Brončane skulpture krapinskog pračovjeka

Nakon radova Gorjanović-Krambergera krajem šezdesetih godina pristupilo se detaljnoj stratigrafskoj analizi nalazišta i odredbi kulturnih i faunističkih ostataka (Malez, 1970a; 1970b; 1970c). U sklopu novih interesa u proučavanju krapinskih neandertalaca tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina posebno se ističu radovi i doprinosi američkih istraživača F.H.Smitha, E.Trinkausa i M.H.Wolpoffa. Smith (1976) je prvi nakon Gorjanovića izvršio potpuniji opis krapinske zbirke i usporedbu s neandertalcima zapadne Europe i Bliskog Istoka.

Zbirka krapinskog pračovjeka dio je svjetske znanstvene baštine koja predstavlja jednu od najvećih zbirki fosilnog čovjeka ikad prikupljenu na jednom lokalitetu. Upravo zbog toga ona je možda najpodesniji uzorak za proučavanje mogućih populacijskih odnosa fosilnih ljudi općenito, a posebno neandertalaca. Vrlo je pogodna za morfološka istraživanja i određivanje varijabilnih uzoraka. Sadrži ujedno i najveću zbirku zubiju fosilnog čovjeka. Fosilni ostaci krapinskih neandertalaca uglavnom se sastoje od fragmentarnih primjeraka različitih dijelova kostura. Ti dijelovi kostura pripadaju fosilnim ostacima nekoliko desetaka individua (možda i osamdesetak), te pokazuju specifičnu biološku varijabilnost neandertalskih ljudi. Mjesto i značenje neandertalaca u evoluciji čovjeka oduvijek su glavne teme paleoantropološke znanosti.

Mnogi znanstvenici smatraju da krapinski pračovjek predstavlja progresivni slijed u razvoju čovjeka. Već je i Kramberger početkom ovog stoljeća uspoređivao ovu zbirku s ostalim bogatim osteološkim zbirkama u svijetu, te povezivao anatomiju krapinskih neandertalaca sa suvremenim ljudima. Otkrićem u Krapini dokazalo se da fosilni čovjek zaista postoji i da nađeni ostaci ne pripadaju nekim patološkim bićima, već normalnim individuama.

Krapinski je pračovjek, sudeći po anatomiji, bio vjerojatno robusnije građe, što je i odraz njegovog načina života. Smatra se da je živio nomadskim načinom života u neprestanoj potrazi za hranom i skloništem. Špilju je koristio kao svoje stanište, na što ukazuju i proslojci pepela, pronađeni u naslagama. Koristio je vatru i poznavao izradu primitivnog oruđa kojim se služio u svakodnevnom životu. Njegova kamena oruđa su uglavnom jednostavna u obliku strugala ili nožića s oštrim bridovima, a izrađena su većinom od potočnih valutica koje je nalazio u okolici špilje. Tipična su za musterijensku kulturu. Osim kamenih, koristio je i koštane izrađevine. Smatra se da je bio prosječne visine oko 160 cm, što se utvrdilo na osnovi proučavanja kostiju udova. Nažalost nijedan nalaz lubanje nije kompletan, već su nađeni fragmenti čeonih, tjemenih i zatiljnih kostiju. Na nekima su izraženi jaki nadočni lukovi, kao i nagib čeone kosti. Većina fosilnih nalaza prikupljena je u četvrtom sloju krapinskog pleistocena (zona Homo sapiens neanderthalensis). Zanimljivo je kako je baš na jednom mjestu pronađeno toliko fosilnih kostiju, što je i danas predmetom brojnih rasprava. Budući da nije pronađen ni jedan cjeloviti kostur, već su nalazi uglavnom fragmentarni, tumačenje krapinskih nalaza potaknulo je različita mišljenja. Neki istraživači smatraju da su upravo spaljene i fragmentarne kosti dokaz kanibalizma, te da su kosti namjerno trgane, razbijane i raskoljavane kako bi se iz njih vadila koštana srž. Na nekim tjemenim kostima vidljivi su tragovi struganja, što se također povezuje s činom kanibalizma. Drugi pak znanstvenici smatraju da je krapinska špilja bila možda ritualno mjesto gdje su pokapani mrtvi, pa je stoga tako velik broj pronađenih ljudskih kostiju.

Slika 3. Lubanja krapinskog pračovjeka

Fragmentarnost nalaza tumači se kao rezultat pucanja uslijed sedimentacije ili kao posljedica iskopavanja. Također se smatra da neke zaliječene slomljene kosti iz krapinske zbirke ukazuju na svojevrsnu brigu za bližnje i bolesne. Iz ovog je vidljivo koliko su zanimljive interpretacije krapinskih nalaza, te kako je nalazište krapinskog pračovjeka u Hrvatskoj zaista jedinstveno, specifično i misteriozno.

 

Anica Tresk
Student 4. godine, smjer: profesor biologije i kemije
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb

 


Povratak na početnu stranicu biologije