METILJI (Trematodes)
Opisano je oko 11 000 vrsta metilja koji su unutrašnji nametnici. Kralješnjaci
su im obično prvi domadari. Nametnici su u čovjeku, psu, mački, govedu,
ovci, svinji, glodavcima i drugim sisavcima. Napadaju pluća, žućni kanalić,
jetru, gušteraču, probavilo, vene, mokraćni mjehur i dr. Oko usta i na
trbušnoj strani imaju prijanjaljke. Na površini tijela imaju rožnatu kutikulu.
Usto na površinu tijela izlučuju sloj od polisaharida i glikoproteina koji
se zove glikokaliks. On ih zaštićuje od probavnih enzima domadara, a pomaže
i u apsorpciji hrane. Ispod kutikule su mišići, a tijelo je ispunjeno rijetkim
vezivnim tkivom parenhimom. Živčani sustav je sličan sustavu u virnjaka,
a osjetila su reducirana. Probavilo započinje ustima na koja se nastavlja
snažno mišićavo ždrijelo. Slijedi kratak jednjak i obično dva slijepa ogranka
crijeva. Pomoću mišićavog ždrijela isisavaju tkivo domadara, tjelesnu tekućinu
i krv. Izlučuju pomoću protonefridija. Metilji su dvospolci, a rasplodni
sustav je sličan sustavu u virnjaka. Stvaraju velik broj jaja, i do 100
000 puta više od virnjaka. Životni ciklus se sastoji od nespolne i spolne
faze. Za razvitak im je potreban najmanje jedan domadar. Iz jaja se najprije
razvija trepetljikava ličinka miracidij. Da bi se miracidij razvijao, mora
dospjeti u vodu. U vodi mora naći međudomadara u roku od 24 sata, inače
ugine. Međudomadar je najčešće puž. Miracidij prodire kroz kožu u puža
i u njemu se pretvara u sporocistu. Zatim se sporociste razvijaju u brojne
ličinke redije, koje prodiru do probavne žlijezde ili gonade. Redije se
razviju u nove ličinke cerkarije, koje imaju repić. Cerkarije probijaju
kožu puža i izlaze iz međudomadara. Na vodenoj biljci ili uz vodu se začahure
kao metacerkarije. Kada metacerkariju pojede preživač (prvi domadar), ona
dospije u njegovo probavilo ili druge organe, gdje se razvije u odrasli
oblik.
VIRNJACI (Turbellaria)
Spadaju u plošnjake (Platodes). Dugački su od 0,5 do 15 mm. Pretpostavlja
se da od 3 000 vrsta virnjaka većina živi slobodno u moru i slatkim vodama
(ispod kamenja ili na otpalom lišću i grančicama), no neki su nađeni i
u vlažnim šumama. Pojedine vrste žive kao komenzali ili paraziti u crijevu
beskralješnjaka. Virnjaci su često sivi do tamnosmeđi, premda su neki oblici
i svijetli. Dugački su do 10 mm. Prednji dio tijela nosi ticala i oči koje
se vide kao crne točke. Očima razlikuju svjetlo i tamu. Trbušna strana
je obično ravna, a leđna nešto zasvođena. Prednji dio tijela, označen kao
glava, razlikuje se od ostalih dijelova. Na njemu su oči, u nekim slučajevima
ticala, a u puzavica kopnenih voda na tom dijelu tijela su maleni bočni
izdanci, aurikule, s brojnim osjetnim stanicama. Površina tijela virnjaka
pokrivena je trepetljikavaim epidermom. Epidermom nazivamo sloj stanica
koje pokrivaju tijelo beskralješnjaka. Ispod epiderma su mišići poredani
kružno, uzdužno i poprečno. Između epidermalnih su stanica žlijezde koje
izlučuju sluz po kojoj se virnjaci kreću potpomognuti mišićnim kontrakcijama.
Tijelo virnjaka ispunjeno je rijetkim vezivnim tkivom, parenhimom. Parenhim
daje potporu tijelu jer virnjaci nemaju čvrst skelet. Živčani sustav je
mrežast. U drugom slučaju od glavnog se ganglija pružaju živčane vrpce
prema stražnjem dijelu tijela. Usni je otvor s trbušne strane i služi za
uzimanje hrane i izbacivanje neprobavljenih ostataka. Na usta se nastavlja
jako mišićavo ždrijelo pomoću kojeg često gutaju čitav plijen, uglavnom
male beskralješnjake. Crijevo može nedostajati, a kod nekih je jako razgranjeno,
pa takve virnjake zovemo mnogocrijevci. Kisik uzimaju preko cijele površine
tijela, jer nemaju posebne organe za disanje. Nemaju ni optjecajni sustav
pa se hranjive tvari unutar tijela prenose difuzijom. Za izlučivanje i
osmoregulaciju imaju parne cjevčice koje zovemo protonefridiji. Većina
virnjaka su dvospolci. Pojedini virnjaci imaju više sjemenika i jajnika,
dok neki uopće nemaju plodila, pa spolne stanice nastaju od parenhima.
Virnjaci imaju veliku moć regeneracije. Možemo ih rezati na različite načine
i svaki će dio obnoviti cijelu jedinku.
DJEČJA GLISTA I BIJELA GLISTICA spadaju u nametničke obliće (Nematodes).
Površina tijela pokrivena im je debelom kutikulom. Obično se sastoji
od tri sloja. Sva su tri sloja manje-više rožnata. Nametničke obliće debela
kutikula štiti od probavnih enzima domadara. Ispod kutikule je epiderm
uz koji se naslanjaju mišići. Izmedu mišića su epidermalna zadebljanja
kroz koja prolaze živčane vrpce i cijevi za izlučivanje. Živčani sustav
sastoji se od glavnog živčanog prstena koji okružuje ždrijelo. Od glavnog
se prstena prema prednjem i stražnjem dijelu tijela pružaju živčane vrpce.
Oblići takoder imaju dobro razvijena osjetila. Probavilo počinje ustima
na koja se nadovezuje snažno mišićavo ždrijelo. Nametnici uvijek uzimaju
hranu kroz usta. Pomoću ždrijela oblići isisavaju plijen. Na ždrijelo se
nastavlja dugo ravno crijevo, bez izbočenja, a na kraju se otvara crijevnim
otvorom, odnosno nečisnicom u mužjaka. O nečisnici ili kloaki govorimo
onda kada kroz isti otvor izlaze fekalije, mokraća i spolni produkti. Nametnički
oblići dišu anaerobno, što znači bez prisutnosti kisika. Oblići nemaju
prave protonefridije. Pojedini među njima imaju više žlijezda za izlučivanje.
Od njih izlaze cjevčice koje se otvaraju s otvorom ili porom na sredini
trbušne strane. Misli se da te žlijezde i cjevčice služe i za osmoregulaciju,
pogotovo u oblika koji žive u vodi. Većina je oblika razdvojenih spolova.
Nametničke vrste izvana se jedva razlikuju od slobodnih. U razvoju nametničkog
života može se kod oblića ustanoviti nekoliko stupnjeva razvoja. Oblići
su podjednako nametnici i na biljkama i životinjama. Žive uglavnom u tankom
crijevu i vezivnom tkivu domadara. Hrane se krvlju, a razgrađuju i tkivo.
Pojedini odrasli oblici mogu živjeti u probavilu domadara i do 15 godina.
Zaraze su osobito raširene u tropskim krajevima (Azija, Afrika). Čovjeku
su vjerojatno najpoznatiji nametnički oblici dječja glista (Ascaris lumbricoides)
i zavojita trihina (Trichinella spiralis).
Ascaris lumbricoides, obična ili dječja glista.
Životni tok je izravan, tj. bez međudomadara. Mladi nakon ulaska u
crijevo domadara putuju kroz krvotok u pluća, a odavde preko dušnika i
jednjaka natrag u crijevo, gdje spolno sazriju. Nakon kopulacije ženka
dnevno proizvede oko 200 000 sitnih jaja, koja se mogu razvijati samo kad
ima kisika, dakle, kada s fekalijama dospiju van. U zemlji i gnoju na 15°C
embrionalni razvoj traje mjesec dana, a ako se nalaze ispod noktiju (temperatura
35°C), razviju se za 12 dana i tada su sposobni za infekciju. Jaka lupina
čini ih vrlo otpornima, te u vlažnoj sobi izdrže do 2 godine. Kad embrionirana
jaja bilo na koji način dođu kroz usta u crijevo, nakon 7-12 dana dospiju
u pluća. Razaraju plućne mjehuriće (alveole), ulaze u dušnik i ždrijelo,
a zatim ponovno u crijevo. Dva i pol mjeseca poslije infekcije postaju
spolno zreli. Spolno zrele ženke žive oko 9 mjeseci. Čovjek lagano podnosi
probušenje crijeva. Bolovi se osjećaju samo kod jake infekcije. Za vrijeme
prodiranja u pluća, pri jakom napadu s više od 2 000 mladih, osjeća se
iznemoglost, disanje je kratko i boli glava. Simptomi su slični upali pluća.
Nametnik izlučuje otrove koji su štetni. Njih resorbira srednje crijevo,
što uzrokuje proljev, glavobolju, vrtoglavicu, srčane napade i sl. Dječja
glista naraste do 50 cm. Djeca se zaraze kada se igraju zemljom, gurajući
ruke ili druge predmete zaražene jajašcima u usta.
Bijela glista, Enterobius (Oxyuris) vermicularis.
Nametnici su na životinjama, uglavnom kralješnjacima. Imaju jednostavan
životni tok koji uključuje samo jednog domadara. Ženke su duge do 10 mm,
a mužjaci do 3,5 mm. Žive u srednjem dijelu debelog crijeva čovjeka, uglavnom
djece gdje se hrani gutajući fekalije s bakterijama. Zrele ženke izlaze
noću izvan crijevnog otvora radi ostavljanja jaja, što izaziva svrbež.
Doticaj sa zrakom je nužan za razvoj jajeta. Zaraza se prenosi rukama,
rubljem, voćem. Borba protiv širenja zaraze je održavanje higijene ruku,
čišćenje noktiju, pranje voća prije jela i sl.
TRAKAVICE (Cestodes)
Prema različitim podacima poznaje se 1 000 do 3400 vrsta trakavica.
Sve su unutrašnji nametnici. Većina živi u probavilu kralješnjaka, osobito
u domaćih životinja. Tijelo trakavica prekriveno je kutikulom bez trepetljika.
Prednji dio tijela se zove skoleks (narod ga često zove glava) i na sebi
ima kukice i prijanjaljke kojima se prihvaća za domadara. Na skoleks se
nastavlja tanki dio zvan vrat, koji stvara članke ili proglotide. Proglotidi
uz vrat su najmlađi, a kasnije se sve više povećavaju pa su krajnji najširi
i najdulji. Dio životinje s proglotidima zovemo strobila. Trakavice su
u pravilu dugačke, tako da neke sa po tisuću proglotida dosežu 25 m. Nemaju
probavilo, a hranjive tvari uzimaju osmotski, što znači preko površine
kože. Na površini tijela, kutikuli, imaju male izdanke poput dlačica, koje
prekrivaju površinu za uzimanje hrane. Ispod kutikule su mišići, a tjelesna
šupljina je ispunjena parenhimom kao i kod ostalih plošnjaka. Uzduž tijela
prolaze živčane vrpce i cjevčice za izlučivanje.
Najveći dio od svih tkiva trakavice zapremaju rasplodni organi obaju
spolova, koji se potpuno razvijeni nalaze u svakom proglotidu. Pojedine
vrste u svakom proglotidu imaju dvostruku spolnu organizaciju, a to znači
dva para muških i dva para ženskih rasplodnih organa. Oplodnja se događa
u samom proglotidu ili u susjednim proglotidima, pa govorimo o samooplodnji.
Jaja su obavijena ovojnicom ili lupinom. Mogu se izbaciti kroz spolni otvor
u probavilo domadara ili se pohranjuju u slijepoj vrećici, zvanoj plodnica
ili uterus. Zadnji zreli proglotidi, puni jajašaca, mogu se razgraditi
u probavilu domadara ili izlaze s fekalijama. Životni ciklus trakavice
je takoder složen. Za svoj razvitak treba jednog ili više međudomadara
medu beskralješnjacima ili kralješnjacima.
TRIPANOSOMA I SRDOBOLJNA AMEBA
Dok većina trepetljikaša živi slobodno u vodi ili su simbionti u probavilu
preživača, jedan manji dio korjenonožaca i bičaša su nametnici. Među praživotinjama,
samo su truskovci svi nametnici. Postoji skupina parazitskih ameba koje
žive u unutrašnjim organima životinja i čovjeka pa ih zovemo entozoičke
amebe (porodica Entamoebidae). Medu njima je vjerojatno najpoznatiji parazit
srdoboljna ameba (Entamoeba histolytica), koja živi u probavilu u kojemu
uzrokuje dizenteriju ili grižu. U organizam ulazi fekalijama onečišćenom
hranom ili vodom u kojoj ima začahurenih ameba. Nakon izlaska iz čahurice,
amebe se obično hrane crijevnim bakterijama. Takvi ljudi mogu bez posljedica
godinama nositi tog nametnika, pa se nazivaju zdravi nosioci srdoboljne
amebe. Ako se u crijevu poremeti probavljanje hrane, amebe prelaze u histolitika
oblik, što znači da počinju razgrađivati eritrocite iz sluznice crijeva.
Posljedice te bolesti su grčevi, proljevi, umor, gubitak teka i slično.
Ameba u ovom stanju može prodrijeti i u jetru. Histolitika oblik ne izgrađuje
čahuru, a zaraza se može širiti samo čahurama koje stvara minuta oblik.
Ova ameba je rasprostranjena po čitavom svijetu.
Najbolje proučeni nametnici medu bičašima pouzdano su oni iz roda Tripanosoma
koji žive u krvožilnom sustavu kralješnjaka i čovjeka. Dugački su otprilike
20 do 30 mikrometara. Napadaju eritrocite, hraneći se sadržajem njihove
citoplazme, osobito glukozom, i umnožavaju se u krvi dijeleći se binarno.
Njihov razvoj počinje u jednom beskralješnjaku, npr. pijavici ili još češće
kukcu. Kada kukac siše krv kralješnjaka ili čovjeka, u nju prenese tripanosome
koji se u njoj razmnožavaju dijeljenjem. Za čovjeka su smrtonosne afrička
tripanosomijaza (ili bolest spavanja, česta u Ugandi) i bolest Chagas (ili
američka, brazilska ili južnoamerička tripanosomijaza). Na početku zaraze
nateknu limfni čvorovi i slezena (jer parazitiraju na eritrocitima), a
zatim slijede paraliza pojedinih dijelova tijela, duševni poremećaji, želja
za spavanjem (po čemu je bolest i dobila ime) i koma. Velike ekonomske
štete izazvala je tripanosoma, zvana Nagana koju prenosi muha Glossina
(cece-muha), a smrtonosna je za domaće životinje (konje, goveda).
Bačić T. i Erben R. (1997): Raznolikost živog svijeta - udžbenik za
drugi razred gimnazije, Šk. knjiga, Zagreb
Matoničkin I. (1978): Beskralješnjaci Biologija nižih avertebrata.
Šk. knjiga, Zagreb
mr. sc. Goran Klobučar
Zoologijski zavod Biološkog odsjeka
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu