117a. Što se sve zna o kravljem ludilu?
Već površno pretraživanje web-stranica dat će vam cijeli niz mjesta gdje se možete informirati o prionskim bolestima životinja i ljudi. Dobri izvori su web-site Sveučilišta u Zürichu (http://www.prionics.ch), a s toga mjesta imate i link na fondaciju Nobel (http://www.nobel.se/medicine/laureates/1997). Naime, 1997. Stanley Prusiner je dobio Nobelovu nagradu za otkriće proteinskih infektivnih čestica (proteinaceous infectious particles) ili priona, uzročnika neurodegenerativnih bolesti životinja i čovjeka. Svakako se u zadnje vrijeme najviše govori o kravljem ludilu, no bolje je reći goveđe ludilo jer oboljevaju životinje oba spola, a stručni termin koji u potpunosti opisuje patogene učinke je goveđa spongiformna encefalopatija (BSE = bovine spongiform encephalopathy). U Velikoj Britaniji je izgleda situacija najozbiljnija, no oni su do sada uveli najviše zakonskih mjera da bi zaustavili epidemiju. Kontrole su im vrlo stroge, ali istodobno su sva postignuća i problemi na tom području kod njih i najtransparentniji. Naime, izvješće britanskog Ministarstva zdravstva o kontroli BSE-a nalazi se u cijelosti na webu (http://www.maff.gov.uk/animalh/bse/bse-publications/progress/jun00/report.pdf) u pdf-formatu i to su vrlo svježi podaci (lipanj, 2000).
Svakim danom raste znanje o BSE-u i ostalim
prionskim bolestima. Samo u 2000-oj godini objavljeno je preko tisuću značajnijih
znanstvenih članaka i zato bi odgovor na vaše pitanje bio vrlo širok. Budući
da nisam sigurna koliko vam je dostupan internet i da ne znam kako se služite
engleskim jezikom, mislim da je najbolje ako možete nabaviti izvrstan članak
dr. sc. Nikole Juretića izašao 10. prosinca 1997. u Vijencu (glasilo
Matice hrvatske) pod naslovom Biološke osnove bolesti goveđeg ludila
i sličnih bolesti u ljudi. Neka od varaždinskih knjižnica bi ga mogla
imati, a ako ga ne pronađete možete se obratiti i e-školi za pomoć. U tom
članku dr. Juretić iznosi jasnim i razumljivim jezikom najnovije spoznaje
o prionskim bolestima, a iznesene činjenice vrijede i danas. On je i ranije
u časopisu Priroda (1985., broj 8, str. 233-234)
pisao o prionima, pa vam preporučam i to štivo. Ono o čemu se danas najviše
raspravlja, a nije posebno spomenuto u navedena dva članka je mogućnost
prijelaza priona uzročnika BSE-a na čovjeka putem unosa goveđe hrane u
organizam ili korištenjem drugih produkata iz goveda (kozmetika, ljepila,
hormonski pripravci, aminokiseline, proteinski dodaci ljudskoj hrani i
sl.). Nije direktno dokazano na ljudima
da je to moguće, no dokazano je u eksperimentalnim uvjetima na laboratorijskim
životinjama da npr. miševi mogu oboljeti od spongiformne encefalopatije
ako su bili hranjeni koštanim brašnom iz zaraženih goveda. smatra se da
su i prvi veći problemi s oboljevanjem
goveda od BSE-a nastali zbog hranjenja goveda tzv. animalnim brašnom (mljevene
kosti, iznutrice i sl.) napravljenim od ovaca oboljelih od Skrepi-bolesti
(Scrapie). Radi se također o prionskoj bolesti ovaca zabilježenoj u 18.
stoljeću na Islandu. Četrdesetih godina 20-tog stoljeća proširila se u
Škotsku, te u Europu, SAD i u Aziju. Prioni, bi prema ovome, mogli imati
patogene učinke i na vrsti u kojoj izvorno nisu nastali. Zato je 1989.
godine vlada Velike Britanije zabranila je upotrebu
animalnog brašna u uzgoju životinja, a kasnije su se zabrane proširile
i na upotrebu sličnih smjesa u hrani za kućne ljubimce (psi, mačke), te
je zabranjeno unutar Europske unije upotrebljavati proizvode goveđeg, ovčjeg
i kozjeg podrijetla u kozmetičkim,
medicinskim i farmaceutskim proizvodima. U međuvremenu su zakoni EU i više
puta mijenjani (uglavnom su postali stroži), ali mislim da je to trenutno
dopušteno uz stroge kontrole uvoziti želatinu i bikovske sperme iz Velike
Britanije. Jedan od problema je nedostatak
brzog i jednostavnog testa za prionske bolesti na živim životinjama (npr
iz krvi). Do sada su se obavljale manje-više mikroskopske analize tankih
prereza moždanog tkiva (kombiniralo se to i s nekim imunohistološkim tehnikama)
zaklanih životinja. Na sreću, istraživanja
napreduju, pa je tako u časopisu Nature od 23. studenoga
2000. izašao članak o mogućem budućem
krvnom testu za prione.
117. Od čega se sve čovjek može zaraziti kravljim ludilom (produkti iz svakodnevnog života)? Što je dokazano? Postoje li načini obrade tih proizvoda da bi se spriječilo oboljenje?
Postavili ste konkretna pitanja o bolesti goveđeg ludila, no ipak vam za početak preporučam linkove i članke koje sam već navela u odgovoru na pitanje jednom mlađem učeniku vaše gimnazije.
Britanska vlada zabranila je upotrebu animalnog brašna u tovu životinja 1989. godine, i od 1992. bilježe pad broja oboljelih goveda. 1996. prvi puta je opisana nova, drukčija varijanta Creutzfeldt-Jakobove bolesti (Creutzfeldt-Jakob Disease ili CJD) koju se spominje uglavnom kraticom vCJD (variant CJD). Radi se o spongiformnoj encefalopatiji kod koje su glavni simptomi depresija, gubitak pamćenja, a tek sekundarno smetnje u koordinaciji pokreta, drhtavice itd. Radi se o fatalnoj bolesti koja pogađa ljude mlađe od 42 godine (kod klasične nasljedne CJD su to ljudi znad 50), a do sada je u Velikoj Britaniji zabilježeno 74 slučaja od kojih je već 67 umrlo. U ovoj skupini ljudi pokušao se utvrditi način oboljevanja. Postoje i nasljedni oblici spongiformnih encefalopatija, npr. klasična CJD, no to je vrlo rijetka nasljedna bolest (oboli 1 čovjek na milijun godišnje) i identificirano je oko 50 obitelji s mutacijom u genu za normalni prionski protein (PrPc = prion protein of the cell). Dakle, teoretski ovi ljudi mogli su imati novu nasljednu bolest. Ova se prenosi na potomstvo, tzv. vertikalni prijenos. No, to nije bio slučaj. Donekle su isključili i mogućnost njihove zaraze putem operacije (kirurški zahvati, transfuzije krvi, transplantacije), poslovnu izloženost prionu koji uzrokuje BSE (samo jedan je bio neko vrijeme mesar), i na kraju su zapravo samo statistički mogli dokazati indirektnu povezanost konzumiranja zaraženog goveđeg mesa krajem osamdesetih i početkom devedesetih i pojave vCJD u tih bolesnika. Konzumiranje proizvoda od zaražene govedine i vrijeme inkubacije od najmanje 5 godina (dugo vrijeme inkubacije karakteristika je prionskih bolesti) poklopilo im se s pojavom vCJD u Britaniji. Zanimljivo je da je jedan oboljeli bio strogi vegetarijanac još od prije. Nema objašnjenja kako je bolest mogla nastati kod njega. Zapravo, prema meni dostupnoj literaturi direktan dokaz ne postoji. Jedina zajednička karakteristika svih oboljelih bila je metioninska homozigotnost u kodonu 129 gena za prionski protein, a što to točno znači u ovakvim slučajevima treba tek otkriti. Pokusi na eksperimentalnim životinjama ukazuju da bi prion ipak mogao probiti barijeru među vrstama. Prije se smatralo da su govedo i čovjek predaleko evolucijski da bi se mogli zaraziti istim patogenom. Dakle, ipak se smatra da je oboljevanje od vCJD moglo biti povezano s epidemijom goveđeh ludila devedesetih godina u Britaniji, a to je potaklo uvođenje strogih kontrola i donošenje novih zakona u zemljama članicama EU.
Teoretski, čovjek bi se mogao zaraziti jedenjem goveđeg mozga, glave (navodno da nije zabranjena upotreba jezika za prehranu), leđne moždine, iznutrica i proizvoda od njih (paštete i sl.), krvi, pa čak i mišićja (mesa). Ipak je izgleda najveći rizik kod konzumiranja živčanog tkiva (mozak, leđna moždina) i tkiva s puno epitelnih i endotelnih stanica (iznutrice).
Izvješća iz 1997. tvrde da nema dokaza za prijenos BSE putem mlijeka i mliječnih proizvoda.
Od 1997. zabranjena je upotreba goveđeg, ovčjeg i kozjeg tkiva u izradi kozmetičkih proizvoda (za ovce i koze je još od davnina poznato da oboljevaju od prionske bolesti Scrapie). Prioni su vrlo otporni na visoke temperature, obradu nekim organskim otapalima, enzimsku razgradnju i mogli bi se nalaziti u kremama s goveđim kolagenom, hormonskim pripravcima, aminokiselinama i sl. Pitanje je mogu li prodrijeti kroz slojeve kože, krvlju ili direktno, do živaca i tamo načiniti štetu.
Goveđa tkiva upotrebljavaju se i u proizvodnji klasične želatine, nekih boja i drugim proizvodima (npr. za gnojidbu). To je za proizvode kontroliranog porijekla i dokazano nezaraženih prionima još uvijek dopušteno.
Ljudi se dokazano mogu zaraziti s CJD transplantacijom moždane ovojnice (6 slučajeva) i primanjem hormona ljudskog porijekla (npr. ljudski hormon rasta 34 slučaja) ukoliko su donori nositelji bolesti, a najčešće se ovdje radilo o donorima s nasljednim oblikom CJD.
Dokazano je da se prioni vežu na čelične kirurške instrumente. Nakon uobičajenih postupaka sterilizacije (iskuhavanje, obrada 10% formaldehidom) oni su i dalje vezani na metal. To je prilično zabrinjavajuća činjenica i povećava broj načina zaraze. Ipak, ustanovljeno je da su koncentrirana otopina Na-hipoklorita i vruća otopina NaOH uklonile prionske proteine. Prioni su također osjetljivi na tretman nekim spojevima koji razgrađuju proteine (fenol, Na-dodecilsulfat, urea).
U svakom slučaju, neodgovorenih pitanja
je još uvijek puno i dokaza još uvijek malo.
Dr.sc. Dijana Škorić
Botanički zavod
Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu