Očito da vas trihineloza i malarija interesira više nego što piše u udžbeniku za osnovnu školu pa vam prenosimo nešto detaljniju informaciju.
1) Trichinella spiralis - zavojita trihinela ili zavojita trihina
Trihinela je nametnički oblić iz razreda Nematodes
- oblići. Odrasli su paraziti vrlo mali: mužjak je dugačak samo 1,5 mm,
ženka od 2,5 do 4 mm, a široki su od 40 do 60 *m. Oni također nametnički
žive u tankom crijevu najrazličitijih vrsta sisavaca, pa i čovjeka.
U životnom razvoju nametnika dvije su faze, crijevna
i tkivna razvojna faza. Premda se obje faze odigravaju u istom domadaru,
za obnavljanje životnog ciklusa i širenje nametnika potrebna su uvijek
dva domadara.
U toku crijevne razvojne faze u tankom crijevu
domadara žive odrasli mužjaci i ženke, koji su se razvili iz začahurenih
ličinki dospjelih u organizam s pojedenim mesom zaražene životinje. Trihinele
u crijevu spolno dozore, a ženke se nakon oplodnje uvlače u crijevnu sluznicu
i tu legu žive mlade ličinke. Svaka ženka leže 200-1500 ličinki, duljine
0,1 mm. Ličinke zatim prodiru u limfne putove i njima u krvotok. Tada počinje
seoba ličinki krvotokom po čitavom organizmu domadara, a time i tkivna
razvojna faza nametnika. Na svojem putu ličinke dolaze u različite organe
domadara, ali se dalje razvijaju samo u njegovu poprečnoprugastom mišićju.
Ličinke se skupljaju najviše u mišićima koji su najaktivniji i stoga najbolje
opskrbljeni krvlju, a to su mišići ošita, trbušni i prsni mišići, zatim
mišići vrata, jezika i žvačni mišići. Ako se ličinke nasele u ostala tkiva,
ubrzo propadaju. Ni u srčanom se mišiću ne mogu dugo održati. U poprečnoprugastim
mišićnim snopovima ličinke rastu u dužinu, pri čemu se spiralno savijaju,
a oko njih mišićno tkivo stvara čahuru vretenasta oblika, dugačku od 0,4
do 0,5 mm. Ličinke stare tri tjedna velike su oko 1 mm.Tek u toj razvojnoj
fazi ličinke postaju otporne na djelovanje probavnih enzima i sposobne
da invadiraju novog domadara. Začahurene ličinke se mogu u mišiću vrlo
dugo održati žive, obično nekoliko godina, ali i više desetljeća, premda
se već nakon nekoliko mjeseci mogu u čahuri taložiti soli kalcija, te one
ovapnjuju. Začahureni nametnik u svinji živi 11 godina, au čovjeku oko
30 godina.
Dalji razvoj tako začahurenih ličinki trihinele
moguć je samo uz uvjet da ih s mesom invadirane životinje opet pojede čovjek
ili životinja. S mesom pojedene začahurene ličinke dospiju zatim u želudac
gdje se uz utjecaj probavnih enzima čahure otapaju i za nepuna 24 sata
se iz oslobodenih ličinki razviju mladi nametnici koji ponovo počinju svoj
razvojni ciklus u novom domadaru.
Općenito se smatra da mužjaci ubrzo nakon kopulacije
ugibaju, a ženke u sluznici žive još dva do tri tjedna i za sve to vrijeme
legu nove ličinke. Zbog toga je i seoba ličinki u organizmu domadara najmasovnija
obično u toku drugoga tjedna, a postupno jenjava kako ugibaju zrele ženke
u crijevnoj sluznici.
Razvojnom ciklusu trihinele u organizmu odgovaraju
i razvojne faze i tok bolesti trihineloze u čovjeka. Duljina inkubacije
i težina oboljenja ovise prije svega o količini pojedenih ličinki u mesu,
tj. o njihovoj gustoći u pojedenom mesu, te o količini pojedenog trihineloznog
mesa. Smatra se da u prosjeku više od 50 ličinki u gramu mišića izaziva
znakove bolesti, a više od 100 ličinki po gramu uzrokuje tešku sliku bolesti.
Kilogram svinjskog mesa može sadržavati oko 12500 čahura s ličinkama.
Bolest se razvija obično ubrzo nakon jedenja trihineloznog
mesa, a očituje se proljevima, povraćanjem, povišenom temperaturom i općom
klonulošću, što vrlo često podsjeća na sliku akutnog trovanja hranom. To
je i razlog da se prvi znakovi oboljenja često odmah i ne prepoznaju. Oni
se odnose na crijevnu fazu razvoja nametnika u toku kojega odrasli oblići
svojim prodiranjem oštećuju crijevnu sluznicu, a njihovi produkti djeluju
i otrovno. No, za slabih zaraza opisane smetnje mogu biti i vrlo blage.
Kad se ličinke u toku tkivne faze nastave širiti
po tijelu zaražena čovjeka, često se razvija vrlo ozbiljno oštećenje cijelog
organizma s visokom vrućicom, živčanim i srčanim poremećajima, kožnim osipom,
proljevom, oteklinama i bolovima u mišićima. U tom se stadiju poveća i
broj eozinofilnih leukocita u krvi, što se smatra jednim od vrlo karakterističnih
znakova bolesti. Općenito se smatra da su oštećenja organizma u toku trihineloze
pretežno alergijske i toksičke prirode. Ona nastaju više zbog reakcije
organizma na prodor nametnika, a manje zbog njegova štetnog ili otrovnog
djelovanja.
U prirodnim se uvjetima zaraza trihinelom održava
pretežno među mesožderima i svežderim životinjama. To su najčešće domaća
i divlja svinja, štakor, vuk, lisica i druga zvjerad. Zaraza među tim životinjama
raširena je širom svijeta. U ljudi je osobito česta u Sjedinjenim Američkim
Državama, u Kanadi i istočnoj Evropi. U našoj zemlji ima takoder žarišta
među divljim životinjama, a povremeno se javljaju veće ili manje epidemije
među ljudima. Čovjek se obično zarazi kada jede nedovoljno kuhano ili pečeno,
a najčešće sušeno meso zaražene svinje. Izuzetno je izvor zaraze i meso
divlje svinje, medvjeda ili jazavca. Prilikom klanja zaraženih životinja
često se zarazi i više ljudi koji u takvim prilikama, obično u povodu skupnih
svečanosti, jedu meso zaraženih životinja.
Domaće se svinje zaraze bilo da pojedu zaraženo
meso uginule divljači prilikom ispaše žira u šumi ili, što je u nas češće,
kad im lovci na lisičje krzno daju lisičje meso za hranu. Lisice su u nas
vrlo često zaražene trihinelama (30 %). U tovilištima se zaraza svinja
može prenositi pri klanju zaraženih svinja davanjem njihovih otpadaka zdravim
svinjama. Svinja se može zaraziti i kad pojede zaražena štakora. Trihineloza
se uspješno suzbija stalnim veterinarskim nadzorom prilikom klanja svinja.
Od svake zaklane svinje pretražuju se uzorci mesa na ličinke trihinele.
U našoj su zemlji takve trihineloskopske pretrage svinjskog mesa u klaonicama
obavezne, zbog čega je i zaraza ljudi svinjskim mesom ograničena isključivo
na meso koje potječe od individualnog klanja u domaćinstvima bez veterinarskog
nadzora. Međutim, u velikim klaonicama, gdje zbog velike frekvencije nije
moguća trihineloskopija, svinjsko se meso podvrgava dužem dubokom smrzavanju
(od - 40 do - 70 ° C), tako da uginu začahurene ličinke trihinele u mesu.
Laboratorijska dijagnostika. Dokazivanje ličinki ili odraslih nametnika u stolici za vrijeme crijevne trihineloze rijetko daje dobre rezultate, zbog čega je mnogo važnije pretražiti ostatke mesa koje je izazvalo zarazu. Uzorak mesa pretražuje se stisnut medu dvjema staklenim pločama stegnutim vijcima. Takav se uredaj naziva kompresorij. Pripravak se pretražuje lupom, te se traže karakteristične vretenaste čahurice veličine oko 0,5 mm sa spiralno savijenim ličinkama. Taj se postupak pretrage naziva trihineloskopijom. Sigurniji rezultati postižu se nagomilavanjem ličinki iz uzorka mesa. Uzorak ispitivanog mesa, naime, isiječe se i podvrgne digestiji pomoću pepsina i kloridne kiseline. Takvim se postupkom ličinke iz digeriranog mesa skupljaju na dno otopine te se lako nalaze u mikroskopskom pripravku taloga.
U oboljela čovjeka ličinke se mogu dokazati u toku tkivne faze u invadiranom mišiću. Kirurškim se zahvatom uzima uzorak mišića bicepsa koji se zatim pretražuje ili trihineloskopski ili pomoću digestije. Od imunobioloških testova primjenjuju se serološke reakcije flokulacije, vezanja komplementa, precipitacije u agar-geldifuziji i slične antigenom pripravljenim ekstrakcijom iz ličinki trihinele. U novije se vrijeme sve više koriste serološki testovi s obilježenim protutijelima (test imunofluorescencije i imunoenzimski test), a u dijagnostici može biti korisno i izvođenje kožnoga alergijskog testa alergenom koji je također pripravljen od ličinki.
2) Rod Plasmodium - uzročnik malarije
Pripadnici roda Plasmodium nametnici su crvenih
krvnih tjelešaca, u kojima se u toku svog razvoja hrane hemoglobinom, razaraju
ih i uzrokuju teška oštećenja u organizmu domaćina. Oni spadaju u truskovce
odnosno u praživotinje. Uzrokuju malariju, jednu od danas najraširenijih
bolesti čovjeka u tropskim i suptropskim krajevima. Pojedine vrste roda
Plasmodium se razlikuju, i nametnici su različitih životinja, kao i čovjeka.
No toliko su specifični u odnosu prema domadaru da se uzročnici životinjske
malarije ne razvijaju u čovjeku, ali ni obrnuto.
Prvi je uzročnika malarije u krvi čovjeka otkrio
Alphonse Laveran 1880. godine u Alžiru. Uzročnici malarije čovjeka mogu
biti četiri vrste plazmodija, od kojih svaki uzrokuje i poseban tok i različitu
sliku bolesti. To su:
Koliko god se vrste uzročnika malarije čovjeka medusobno razlikuju po svojem obliku i razvoju, zajedničko im je da im se životni krug odvija između dvaju domadara: čovjeka, u kojem nametnik prolazi svoj nespolni razvoj shizogonijom, i različitih vrsta komaraca iz roda Anopheles, u kojima se odvija spolni razvoj nametnika sporogonijom.
a) Shizogonija: Prilikom uboda zaraženi komarac anofeles u kožu čovjeka svojom slinom unosi sporozoite, uske vretenaste zarazne oblike nametnika koji su se u njemu razvili. S mjesta uboda sporozoiti nakon kratkog vremena (oko pola sata) krvlju dospiju u jetru čovjeka i u jetrenim se stanicama množe višestrukom diobom. U toku razvoja u jetrenim stanicama jezgre nametnika se dijele u mnogobrojne nove jezgre oko kojih se oblikuju čestice citoplazme, te konačno nastaju gomile novih jedinki koje se zovu merozoiti. Jetrena stanica propada, a merozoiti ulaze u nove stanice i dalje se množe. Takvo množenje višestrukom diobom naziva se shizogonija. Budući da se shizogonija u toj fazi odvija izvan eritrocita, nazvana je i egzoeritrocitnom shizogonijom ili skraćeno EE-fazom (to je i tzv. tkivna faza razvoja nametnika). Nakon nekog vremena iz razorenih jetrenih stanica neki merozoiti prodiru i u krv, ulaze u eritrocite i u njima nastavljaju množenje shizogonijom, da bi se konačno raširili u čitavom krvotoku. Tako počinje eritrocitna shizogonija. U toku eritrocitne shizogonije uzročnici prolaze niz razvojnih faza u eritrocitu. Nakon prodora u eritrocit, mali okrugli merozoit s jednom jezgricom najprije raste i u njemu se stvara mala vakuola koja potisne jezgru u stranu, tako da prilikom promatranja mikroskopom oblik nametnika podsjeća na pečatni prsten. Zbog toga se taj stadij naziva prstenastim oblikom. U daljem rastu citoplazma nametnika pravi nepravilne izdanke često poput pseudopodija, tako da je taj stadij razvoja nazvan ameboidom. U tom stadiju često se naziru i sitna zrnca pigmenta koji je nastao kao tvorevina razgradnje hemoglobina. U daljem toku shizogonije jezgra se u nametniku podijeli u dvije, a zatim se te dvije jezgre dalje višestruko dijele, te nastaje niz novih jezgra u citoplazmi nametnika. Konačan broj jezgra je različit u pojedinih vrsta. Razvojni stadij nametnika u toku diobe jezgara naziva se shizontom. U završnoj fazi shizogonije, u tzv. zrelom shizontu, svaku jezgricu obavije djelić citoplazme oko koje se stvori opna, i tako opet nastaje gomilica novih jedinki - merozoita. Ta faza stvaranja merozoita naziva se merozoozom. Eritrocit u kojemu se čitav razvoj odvijao napokon prsne te se novostvoreni merozoiti raziđu u krvnoj plazmi i ponovo napadaju druge eritrocite u kojima opet počinje novi ciklus shizogonije. Shizogoni ciklusi razvoja ponavljaju se i nižu u pravilnim razmacima u toku malaričnog oboljenja.
b) Sporogonija. Spolni razvoj plazmodija
ili gamogonija odvija se u ženki komarca anofela. Medutim, nezreli spolni
oblici nametnika stvaraju se već u krvi zaraženog čovjeka u toku shizogonije.
Neki se, naime, merozoiti nakon prodora u eritrocite ne množe dalje višestrukom
diobom, jer se njihova jezgra ne dijeli, već oni unutar eritrocita zadržavaju
svoj okrugli oblik, postepeno rastu i povećavaju se. Tako nastaju gametociti
ili nezreli spolni oblici nametnika. Neki od njih imaju u središtu veliku
rahlu jezgru. To su muški nezreli spolni oblici ili mikrogametociti. U
drugih je jezgra malena, zbijena i periferno smještena. To su makrogametociti
ili ženski nezreli spolni oblici. Kad se potpuno razviju, gametociti ispunjavaju
čitav eritrocit i u tom stadiju ostaju sve dok ih s krvlju zaraženog čovjeka
ne usiše ženka komarca anofela. Jedino u komarcu anofelu moguć je dalji
razvoj gametocita u zrele spolne oblike ili gamete. Taj se proces odvija
u želucu komarca. Nakon odbacivanja polovice kromatina iz makrogametocita
stvara se makrogameta, a iz mikrogametocita nastaje više mikrogameta kojima
izraste izdanak poput biča pomoću kojega se hitro rasprše u želučanom sadržaju
komarca. Kada jedna mikrogameta naiđe na makrogametu, prodire u nju, pošto
prethodno odbaci bič i tako nastaje oplodnja. Oplođena makrogameta razvija
se u pokretni oblik, tzv. ookinet, koji prodire u stijenku komarčeva želuca.
Tu se ookinet začahuri u oblik mjehurića i stvori tzv. oocistu ili sporocistu.
U oocisti nastaje mnogostruka dioba jezgara, tako da se konačno stvaraju
stotine sitnih vretenastih tvorbi, tzv. sporozoita. Zbog toga je njihov
razvoj nazvan sporogonijom. Sporocista se zatim rasprsne i mnogobrojni
sporozoiti se raziđu po tjelesnoj šupljini komarca, a većina ih prodire
prema žlijezdama slinovnicama i tu se nagomilaju u žljezdanom tkivu i žljezdanim
kanalićima. Prilikom uboda sporozoiti komarčevom slinom ulaze u krv zdravog
čovjeka i uzrokuju zarazu. U tijelu zaraženog čovjeka oni počinju iznova
svoj shizogoni ciklus množenja.
Pri razvoju u ljudskom tijelu nametnik uzrokuje
niz oštećenja koja su izražena u toku malaričnog oboljenja. Tok bolesti
usko je povezan uz razvojne faze i karakteristike shizogonije pojedine
vrste uzročnika. U času raspadanja eritrocita izbija malarični napadaj
koji se može smatrati alergijskom reakcijom organizma na oslobodene bjelančevine
eritrocita. Malarični se napadaj razvija i traje nekoliko sati s visokom
vrućicom i tresavicom, a završava obilnim znojenjem. Budući da razvojni
ciklus shizogonije nametnika Plasmodium vivax traje 48 sati, to će i malarični
napadaji slijediti u razmacima od 48 sati, odnosno svaki treći dan. Zbog
toga je vivax-malarija, oboljenje uzrokovano tim uzročnikom, nosilo ranije
naziv malaria tertiana (tercijana). Razvojni ciklus nametnika Plasmodium
malariae traje 72 sata, pa i malarični napadaji nastaju svaka 72 sata,
odnosno svaki četvrti dan, tako da se i malariae-malarija, izazvana tim
plazmodijem, prije nazivala malaria quartana (kvartana). Razvojni ciklus
nametnika Plasmodium falciparum traje doduše 48 sati, ali zbog svojih posebnih
patogenih svojstava taj nametnik uzrokuje teške slike bolesti s trajnom
visokom vrućicom i s vrlo kratkim razmacima između napadaja. Falciparum-malarija,
izazvana tim uzročnikom, zbog svoje raširenosti u tropima, naziva se i
tropskom malarijom, odnosno malaria tropica.
U toku razvoja u eritrocitu nametnik živi od
hemoglobina koji razgrađuje i stvara pigment hemozoin u obliku sitnih tamnosmedih
zrnaca. Pri prskanju eritrocita oslobađaju se i nakupine pigmentnih zrnaca
koja krvnom strujom dolaze u kapilare različitih organa, i daju im karakterističnu
tamnu boju. U toku dugotrajne malarije povećavaju se slezena i jetra, a
u teških oblika bolesti mogu se začepiti kapilare u nekim organima zbog
masovnog gomilanja nametnika u njima, što je uzrok teških oštećenja tih
organa. Takve pojave u mozgu imaju kao posljedicu opasne komplikacije,
pa i smrt. Zbog masovnog razaranja eritrocita može uslijediti i teško oštećenje
bubrega (hematurija i hemoglobinurija), te mokraća poprima tamnosmeđu boju,
zbog čega je takva slika malarije nazvana crnomokraćnom groznicom koja
najčešće završava smrću. Ipak, to su rjeđe komplikacije bolesti; jer obično
nakon nekog vremena malarični napadaji, zbog stvorene obrambene reakcije
organizma, postepeno jenjavaju i bolest, često nakon duga trajanja, završava
ozdravljenjem.
U nekih se vrsta, npr. u zaraze nametnikom P.
malariae, katkada i nakon više godina prividnog zdravlja, može ponovo pojaviti
malarični napadaj (recidiv) zbog skrivenog razvoja nametnika u jetri koji
naglo izbija u krv, obično nakon popuštanja obrambene snage organizma,
a najčešće zbog teških fizičkih napora ili neke bolesti koja iscrpi organizam.
Pri povremenom izbijanju u krv ne mora se uvijek pojaviti malaričan napadaj
ako je organizam domaćina dovoljno otporan. Međutim, krv takvog parazitonoše
prenesena u drugog čovjeka transfuzijom može izazvati tipični malarični
napadaj. Zbog toga su upravo prikriveni domadari nametnika opasni kao davaoci
krvi, i na to valja misliti osobito pri izravnoj transfuziji.
Malarija je i danas jedna od najraširenijih bolesti
u toplim i močvarnim predjelima. Smatra se da od nje boluju oko dvije stotine
milijuna ljudi širom svijeta.
Još mnogo prije otkrivanja uzročnika čovjek je
zapazio povezanost malarije s močvarama i smatrao uzrokom bolesti kužna
isparavanja i loš zrak oko močvara, a otuda potječe i naziv bolesti (mala
aria, loš zrak). Danas znamo da su močvare leglo komaraca, a održavanje
i širenje malarije ovisi najviše o raširenosti malaričnog komarca anofela
u kojem se odigrava proces sporogonije kojim nastaju zarazni oblici nametnika,
sporozoiti. Samo zaraženi komarac prenosi uzročnika bolesti od bolesna
na zdrava čovjeka zbog toga nema malarije u krajevima gdje nema mogućnosti
za razvitak malaričnog komarca. Za razvitak anofela, ali i za razvitak
nametnika u njemu potrebni su topli klimatski uvjeti i vodene površine,
najčešće močvarni predjeli koji pogoduju razvoju ličinki komaraca. Ženka
komarca anofela treba za razvoj svojih jajašaca bjelančevine i zbog toga
ona bode čovjeka ili životinje i siše im krv. Prilikom uboda preko rilca
ubrizga svoju slinu koja sadrži tvari što šire krvne kapilare i sprečavaju
grušanje krvi: Tom prilikom zaražena ženka anofela unosi i sporozoite malarije
u krv i uzrokuje infekciju. Mužjak anofela ne siše krv nego se hrani biljnim
sokovima i ubrzo ugiba pošto oplodi ženku. Prema tome, on nema nikakvu
ulogu u prijenosu malarije.
Malarija se najuspješnije suzbija uništavanjem
anofela: isušivanjem močvara, agrotehničkim mjerama, biološkim uništavanjem
ličinki pomoću riba (gambuzija) koje se njima hrane, te širokom primjenom
suvremenih kemijskih sredstava za uništavanje insekata, tzv. insekticidima.
Danas se ispituju i mogućnosti uništavanja komaraca primjenom genetskih
i mikrobioloških sredstava. Te se mjere dopunjuju i suzbijanjem uzročnika
liječenjem bolesnih ljudi odgovarajućim antimalaričnim lijekovima. Ljudima
koji odlaze u malarične krajeve, i koji su time izloženi zarazi, preventivno
se daju antimalarični lijekovi koji sprečavaju pojavu bolesti. Primjenjuju
se i kemijska sredstva odbojna za insekte pa štite kožu od uboda insekata.
To su tzv. repelenti.
U zemljama gdje je malarija iskorijenjena, a
postoje uvjeti za njezino širenje, s obzirom na raširenost anofela, moraju
se provoditi i zaštitne mjere protiv unošenja infekcije izvana. U tim se
zemljama ljudi koji dolaze iz malaričnih područja moraju podvrći posebnim
liječničkim pregledima
kako bi se na vrijeme otkrila svaka pritajena
prisutnost nametnika, osobito gametocita, u njihovoj krvi. Osobe koje u
svojoj krvi nose gametocite malarije nazivamo gametonošama i oni mogu postati
izvor zaraze anofela. U krajevima s raširenim anofelizmom oni mogu stvoriti
i nova žarišta malarije.
Laboratorijska dijagnostika. Osniva se na dokazivanju
uzročnika u krvi bolesna čovjeka. Za mikroskopsku se pretragu iz uzorka
krvi pripravlja krvni razmaz i gusta kap koji se oboje prema Giemsi. (U
novije se vrijeme može, u slučajevima kronične prikrivene infekcije, kada
je uzročnika teško pronaći u krvi malarija dokazati i serološkim testovima).
Vrsta uzročnika, a po njemu i oblik malaričnog
oboljenja, određuje se na temelju karakterističnih razvojnih stadija nametnika
u krvnom preparatu. Zbog toga je za mikroskopsku pretragu preporučljivo
uvijek pripraviti i krvni razmaz i gustu kap. Prednost krvnog razmaza je
to što su u njemu jasno izraženi karakteristični oblici razvojnih stadija
nametnika, kao i promjene u napadnutim eritrocitima. Prednost je guste
kapi to što su na maloj površini koncentrirani i malobrojni nametnici koji
se tako lakše nađu, premda su zbog hemolize i hipotoničnog djelovanja boje
često izobličeni pa nije uvijek lako odrediti njihovu vrstu. Primjenom
obiju pretraga postižu se najbolji rezultati. Pri odredivanju vrste uzročnika
treba pripaziti na obilježja razvojnih oblika nametnika u krvnom pripravku
obojenom prema Giemsi.
LITERATURA
E-školaŠ u suradnji
s om.
Održava Toni
Nikolić . Posljednje promjene 8. studeni 1999.