Popis životinja koje sele je vrlo dug. Ovdje ću navesti samo neke najzanimljivije.
Člankonošci: Seobe i najezde skakavaca poznate su još iz Biblije. Sele mnoge vrste skakavaca, ali najpoznatiji po seobama su tzv. skakavci selci (Locusta locusta i Locusta migratoria). Oni sele slijedeći kišno razdoblje godine kada ima dovoljno hrane. Seleći, mogu prijeći 2000 do 3000 km u dnevnim pomacima od oko 300 km. Ovi skakavci mogu seliti samo ako iz tzv. sedentarne prijeđu u migracijsku fazu života. Samo migracijski oblik skakavca može seliti i stvarati rojeve. Prijelaz iz jedne u drugu fazu kontroliran je hormonima.
Sjevernoamerički leptir monarh (Danaus plexippus) (slika) jedan je od rijetkih kukaca koji seli na velike udaljenosti. U jesen, leptiri iz jugoistočne Kanade i sjeveroistočnog dijela SAD sele u centralni Meksiko gdje ostaju 4 5 mjeseci.
Bodljikavi jastog (Panulirus argus) živi u plitkom moru oko Bahamskih otoka. U jesen jastozi, potaknuti nadolazećim olujama i padom temperature, odlaze u dublje vode stvarajući duge kolone životinja.
Ribe: Tune (Thunnus thynnus) se mrijeste u Meksičkom zaljevu. Mrijeste se samo životinje čija je duljina preko 2 m i koje su starije od 9 godina. Nakon mriještenja, u svibnju i lipnju, starij izgladnjele tune sele uz istočnu obalu SAD i Kanade gdje se hrane. Jedan dio životinja seli slijedeći Golfsku struju i dolazi do obala Velike Britanije i Skandinavskog poluotoka neprestano se hraneći. U rujnu i listopadu, tune se počinju kretati na jug, do Kanarskih otoka gdje prezimljuju (studeni i prosinac). Tada ponovno kreću na put preko Atlantika i stižu do obala Brazila. Tada krenu na sjever i, prolazeći kroz Karipsko more dolaze u Meksički zaljev. Izračunajte sami koliko kilometara godišnje prijeđu!
Postoje dvije vrste jegulja (Europska (Anguilla anguilla) i Američka (Anguilla rostrata)) i obje se mrijeste u Sargaškom moru na velikim dubinama. Izgleda da su veliki hidrostatski tlakovi potrebni da bi potaknuli mriješćenje. Nakon mriješćenja, odrasle jegulje ugibaju, a mladunci Europske jegulje koji se zovu leptocefalus i koji su izgledom potpuno drugačiji od odraslih jegulja (slika), 3 4 godine plutaju nošeni Golfskom strujom do Europskih i Afričkih (Nil!) rijeka. Tada mlade jegulje ulaze u rijeke iz kojih potječu njihovi roditelji i u njima žive i hrane se sve do spolne zrelosti (10 20 godina). Nakon što spolno sazriju, jegulje odlaze u Sargaško more na mriješćenje i čitav se ciklus ponavlja. Ovakav ciklus mriješćenja jegulje predložio je 1921. godine, na temelju svojih opažanja i pokusa, danski ihtiolog Johannes Schmidt. Od onda je postavljeno još nekoliko teorija o mriješćenju jegulja, ali izgleda da je Schmidtova teorija najtočnija. Nažalost, u biologiji jegulja postoje postoje velike praznine i puno je toga još uvijek nejasno i nepoznato.
Lososi žive u moru (1 5 godina), a kada spolno sazriju odlaze u rijeke u kojima su se izlegli na parenje. Nakon parenja i mriještenja, sve pacifičke vrste lososa ugibaju, dok Atlantski losos (Salmo salar) ne ugiba nego se vraća u more i čitav ciklus može ponoviti 2 3 puta. Zanimljivo je da je nagon za seljenjem u slatku vodu različit u raznih vrsta lososa. Tako, primjerice, kalifornijske pastrve (koje su zapravo vrsta lososa) samo ponekad sele u slatku vodu na parenje.
Gmazovi: Poznati selci su morske kornjače. Ženke golemih želvi (Chelonia mydas) hrane se u plitkim vodama oko Brazila, a sele otprilike 1800 kilometara do plaža otoka Ascensiona gdje legu jaja. Ascension je mali otok usred Atlantika dug oko 8 km, ali ga kornjače bez ikakvih problema pronalaze.
Ptice: Apsolutno najveće udaljenosti prelazi arktička čigra (Sterna paradisaea). Arktičke se čigre gnijezde u arktičkom području, a nakon kratkog arktičkog ljeta sele na jug u zimovalište koje se nalazi u najjužnijem dijelu Indijskog oceana, blizu Antarktika. Kada tamo započne jesen (na sjevernom započinje proljeće), čigre sele natrag na Arktik gdje će se gnijezditi i uzgojiti mladunce. U prosjeku, svaka čigra seleći godišnje preleti između 30 000 i 40 000 km! Albatrosi se neprekidno sele! Oni se gnijezde na malim otocima Južne hemisfere (primjerice, na otoku Tristan da Cunha u južnom Atlantiku), a nakon gniježđenja i mladunci i odrasli odlaze na otvoreno more gdje provode ostatak godine. Albatrosi se gnijezde svake 2 3 godine, a u međuvremenu neprekidno lete iznad pučinskih prostranstava. Posebice je zanimljiv albatros lutalica (Diomedea exulans) koji leti (bolje rečeno, jedri!) na vjetrovima koji se javljaju između 40 i 50 stupnjeva južne geografske širine. Pošto ti vjetrovi uvijek pušu sa zapada na istok, i albatros uvijek leti u tome smjeru. Za obići puni krug oko Zemlje, potrebno mu je oko jednu godinu.
Povremeno ili stalno seli veliki broj ptica, ali ovdje sam spomenuo samo najzanimljivije. Općenito, morske ptice uglavnom imaju migracijske puteve puno dulje od kopnenih. To je uvjetovano njihovom biologijom tj. načinom života.
Sisavci: Mnogi sisavci također povremeno sele. Sele neke vrste šišmiša, a mogu prijeći udaljenosti od 100 do 2500 km. Po svojim su seobama poznate mnoge vrste kitova i dupina. Izvan sezone parenja, stari mužjaci ulješure (Physeter macrocephalus) migriraju iz tropskih mora u hladne vode oko sjevernog i južnog pola gdje se hrane. Ulješure imaju složen društveni život, pa bi trebalo dosta prostora za detaljan opis složenih seoba ovih izuzetnih životinja. Sele i mnoge druge vrste kitova.
Tijekom sušne sezone, gnuovi (Connochaetes taurinus) migriraju na područja sa bogatijom ispašom (slika), a to čine i mnoge druge životinje afričkih savana. Mnogi sisavci arktičkog područja početkom zime odlaze južnije kako bi izbjegli jaku hladnoću. Od većih sisavaca koje migriraju poznati su jeleni, bizoni, sobovi i losovi.
Zašto životinje sele?
Postoji nekoliko hipoteza o tome kako su nastale seobe životinja. Tako jedna od njih tvrdi da neke životinje sele zato da bi izbjegle nepovoljne klimatske uvjete. Mnoge ptice selice govore u prilog toj hipotezi. Druga hipoteza govori o postanku seoba kao odgovoru na pomicanje kontinenata. Po toj hipotezi, dok su kontinenti bili raspoređeni drugačije, područja parenja bila su blizu područja gdje su životinje živjele ostatak godine. Kako su se kontinenti polako razmicali, ta su područja postajala sve više razdvojena, pa su životinje sve više morale putovati. Tu hipotezu možemo primjeniti na seobe riba i morskih kornjača, ali ne i na seobe ptica. Treća nam hipoteza govori da su seobe nastale kao adaptacija u ponašanju koja je omogućila životinjama koristiti privremene i/ili sezonske izvore hrane. Tako se može objasniti seoba nekih vrsta šišmiša.
Kako životinje sele?
Pa. . .ptice i kukci sele zrakom, ribe vodom, a kopneni sisavci kopnom. Zapravo, mislim da ste željeli saznati kako se životinje orjentiraju u prostoru i pronalaze put tj. kako na pr. albatros, nakon dvije godine boravka na moru, pronađe otočić Tristan da Cunha ili otočić South Georgia usred južnog Atlantika. To je, priznati ćete, gotovo nevjerojatno. Životinje koriste različite orijentire: sunce i njegov kompas, zvjezdano nebo, polarizirano svjetlo, magnetsko polje Zemlje, poznate orijentire u prostoru i miris. Mnoge ptice imaju tzv. osjetlo geografske karte. Zvuči malo nevjerojatno, ali neke se ptice ponašaju kao da u svakom trenu znaju gdje se nalaze, ma gdje ih na Zemlji stavili. Zato albatros uvijek nepogrešivo nalazi svoj otok on kao da ima ugrađenu kartu po kojoj se snalazi. Kako ta karta funkcionira i kako je ptice koriste još, nažalost, ne znamo.
Ako želite saznati nešto više o orijentaciji i navigaciji životinja u prostoru, javite mi se na moj E-mail, pa ću Vam dati dodatnu literaturu koja je o tome području vrlo obilna. Usprkos obilju znanstvenih radova i knjiga, mi još uvijek znamo jako malo o tome kako se životinje orijentiraju. Želite li primjer za to? Evo ga:
Novija istraživanja pokazuju da ptice svojim
osjetilima osjećaju fizičke veličine koje mi tim istim osjetilima ne možemo
osjetiti. Zapravo, ne možemo ih uopće osjetiti. Tako neke vrste ptica imaju
na svojoj mrežnici (sloj u oku koji sadrži fotoosjetljive stanice) i stanice
koje osjećaju zemljino magnetsko polje.
Izgleda da one na neki način u svakom trenutku vide položaj sjevernog
i južnog magnetskog pola i zemljinih magnetskih silnica koje nastaju. Mi
to ne možemo. I ne samo da mi ne vidimo zemljino magnetsko polje, mi ga
uopće ne osjećamo! I kada to znate,
shvatite da Vam zaista vam ne trebaju strip junaci koji vide kroz zidove
i imaju rendgenski pogled. Mnogo toga može i običan vrabac iz Vašeg dvorišta,
samo mi toga još nismo svjesni!
Doc. dr. Zoran Tadić
Zavod za animalnu fiziologiju PMF-a
Rooseveltov trg 6
10000 Zagreb
tel. (01) 4826 266
ztadic@public.srce.hr