Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

Termiti su kukci reda Isoptera (istokrilaši). Razvili su se prije otprilike 200 milijuna godina od iste ishodišne skupine kao i pripadnici podreda Blattodea (žohari) (Krishna 1989). Često se nazivaju "bijeli mravi" iako nisu filogenetski srodni mravima.

Termiti žive u toplijim krajevima pa ih ima najviše u tropskim i subtropskim zemljama. Danas je u svijetu poznato par tisuća vrsta termita. U Europi dolaze na području Mediterana, a u Hrvatskoj u obalnom području (Dalmacija, Kvarner i Hrvatsko Primorje) dolaze dvije vrste: Kalotermes flavicollis (Fabricius, 1793) - žutovrati termit i Reticulitermes lucifugus (Rossi, 1792) - mediteranski termit, donešeni iz Sjeverne Amerike u Europu (Matoničkin i dr. 1999, Mršić 1997, Kovačević 1956, Karaman 1954).

Svoje stanove grade uglavnom u tlu ili u drvu. Termiti su negativno fototaksične životinje i samo spolno razvijene jedinke borave na svjetlu kratko vrijeme u doba rojenja i kopulacije, prije osnivanje nove kolonije. Hrane se drvom (celuloza) i drugim biljnim dijelovima, a neke vrste uzgajaju u svojim termitnjacima gljive za ishranu kolonije. Zbog oštećenja koja mogu načiniti na drvnoj građi ljudi ih smatraju štetnicima. Poznati su kao štetnici na voćkama, šumskom drveću i drvnoj građi. Kod većine vrsta ubušivanje u drvo započinje u zemlji. Čim su se termiti zavukli u drvo prave u njemu hodnike tako da površina ostaje neoštećena, pa se šteta izvana ne primjećuje. Stoga mogu izazvati velike štete na drvenim kućama (Kovačević 1956).

Međutim, oni imaju i veliku biološku ulogu u ekosustavima. Upravo za čovjeka najštetnije vrste žive i grade u tlu i zauzimaju važno mjesto u fauni tla. Sudjeluju u prozračivanju, miješanju, gnojenju i sitnjenju tla. Termiti su konzumenti i razlagači mrtvog biljnog materijala, drva, listinca, korijena i drugih biljnih dijelova pa su vrlo korisni u šumskim ekosustavima (Kevan 1962). Sposobni su razgraditi celulozu, a neke vrste i lignin u simbiozi s drugim organizmima (bičaši i bakterije). Mnoge vrste su u simbiozi i s bakterijama fiksatorima dušika, tako da imaju važnu ulogu u biogeokemijskim ciklusima ugljika i dušika (Curtis 2002).

Celuloza je biljni polisaharid i glavni sastojak stijenke biljnih stanica. To je nerazgranati polimer glukoznih ostataka povezanih β-1,4-glikozidnom vezom. Potpunom razgradnjom celuloze nastaje D-glukoza. Otpornost celuloze vjerojatno je u vezi s njenom fibrilnom strukturom. Rendgenskom analizom je utvrđeno da se celuloza sastoji od dugačkih paralelnih lanaca koji su međusobno povezani vodikovim vezama. Skupine vlakana nazvanih fibrili uvjetuju strukturu celuloze kroz koju većina reagensa ne može prodrijeti (Pine 1994).

Primitivnije porodice termita ne posjeduju enzime za razgradnju celuloze već su u simbiozi (mutualizam) s nekim bičašima (Protista, Mastigophora) koji žive u njihovom probavilu i razgrađuju celulozu enzimom celulazom, a za uzvrat dobiju stabilnu okolinu i stalni dotok hrane. Pomoću protista celuloza se fermentira do acetata te je koristan izvor energije termitima. Svakim presvlačenjem termiti gube crijevne simbionte koje poslije opet trebaju inokulirati iz analnog sekreta drugih članova u termitnjaku.

Odvedenije skupine termita u svojoj probavi imaju anaerobne bakterije, iako se smatra da one nisu jedine koje razgrađuju celulozu već da i sami termiti mogu producirati enzim celulazu i tako potpunije iskoristiti celulozu kao izvor glukoze. Najnovijim istraživanjima otkriven je gen RsEG kod termita Reticulitermes speratus koji kodira za celulazu β-1,4-glukanazu (Watanabe et al 1998).

Lucija Šerić-Jelaska, prof. biologije
Zoologijski zavod
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb