Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

Riječ tumor u prjevodu znači oteklina i u širem smislu znači svaku oteklinu ili izraslinu. Tumori mogu biti benigni ili maligni. Ako govorimo o užem smislu riječi tumor, u praksi gotovo uvijek govorimo o malignom tumoru koji označava novotvorinu tkiva karakteriziranu autonomnim klonalnim rastom stanica koja koja nije usklađena s rastom normalnog tkiva. Malignih tumora ima koliko i vrsta stanica u organizmu. Javljaju se u svim dobnim skupinama praktički od samog rođenja. Danas je prihvaćeno mišljenje da je zloćudni tumor rezultat genskih mutacija. U nastanku zloćudnog tumora uključene su dvije skupine gena: onkogeni i supresorski geni. Ti geni u normalnim okolnostima nadziru i reguliraju stanični ciklus, te njihove mutacije dovode do deregulacije diobe stanica. Spoznaja da je maligni tumor posljedica nakupljanja genetičkih pogrešaka u duljem razdoblju ima svoju potvrdu u činjenici da učetalost zloćudnih tumora znatno raste s dobi.

Maligni tumori dalje se mogu svrstati u veće skupine ovisno o vrsti stanica iz kojih su nastali Ako nastaju iz epitelnih stanica govorimo o malignim epitelnim tumorima ili karcinomima. Zajedničko im je da potječu od epitelnih stanica koje pokrivaju sve površine u organizmu a to su primjerice koža, sluznice probavnog trakta, površine žljezda, površina pluća i slično. Tumori koji nastaju iz vezivnog tkiva nazivaju se maligni mezenhimalni tumori ili sarkomi. I oni ovisno o vrsti vezivnih stanica iz kojih nastaju nose takva imena pa se u praksi susrećemo sa tumorima koji nastaju iz fibroznih vezivnih stanica koji se nazivaju fibrosarkomi, glatkih mišićnih stanica - leiomiosarkomi, poprečnoprugastih mišićnih stanica - rabdomiosarkomi, koštanih stanica - osteosarkomi i slično. Dalje, kao posebne skupine izdvajaju se tumori krvnih stanica gdje se ubrajaju različite vrste leukemija, te tumori limfnog tkiva gdje spadaju limfomi.

Znanost koja se bavi dijagnostikom i liječenjem malignih tumora naziva se onkologija. U praksi za postavljanje dijagnoze tumora nezaobilazno je odrediti vrstu tumora i proširenost tumora. Patologija je svakim danom sve uspješnija i točnija u otkrivanju histogeneze tj. porijekla pojedinih tumora i u određivanju njegovog biološkog ponašanja. Klinički pregled i dijagnostičke pretrage kao što su ultrazvučne pretrage, kompjutorizirana tomografija (CT) ili nuklearna magnetska rezonanca (NMR) bitni su za određivanje proširenosti bolesti te također neke laboratorijske pretraga kao što je određivanje tumorskih biljega (markera).

Nekada je dijagnoza malignog tumora, pogotovo u nekom uznapredovalijem stadiju značila ujedno i smrtnu presudu za bolesnika, a liječenje se svodilo na smanjenje patnji bolesnika.

Danas se uspješno liječe gotovo svi maligni tumori u početnim stadijima bolesti i dobar dio malignih tumora u uznapredovalim stadijima bolesti. Za početak liječenja svakog malignog tumora neophodno je odrediti vrstu tumora, tj. njegovo porijeklo. Za to je neophodno jednom od kliničkih metoda kao što su citološka punkcija, biopsija, ili operativni zahvat kojim se uklanja tumor opskrbiti patologa tkivom koji će nam reći točno o kojoj se vrsti tumora radi i taj korak znači ujedno i histološku potvrdu dijagnoze. S obzirom na biološki raznoliko ponašanje nekih histološki istovjetnih tumora potrebno ih je dodatno gradirati ovisno o njihovom metastatskom potencijalu. Za neke tumore koji imaju vrlo malo mitoza, blago poremećen odnos jezgre i citoplazme, malo nekroza u tomoru kažemo da su dobro diferencirani ili gradus I i da u budućnosti imaju manju šansu od lokalnog recidiva ili širenja na udaljene organe za razliku od tumora koji su slabo diferencirani ili gradusa III i imaju jedan nezreliji mikroskopski izgled tumora u vidu brojnih mitoza, velikih jezgara u odnosu na citoplazmu, puno nekroza u tumoru te time i veći metastatski potencijal. Dalje je potrebno u suradnji kliničara i patologa odrediti TNM klasifikaciju bolesti po međunarodno prihvaćenim kriterijima gdje T označava veličinu tumora, N zahvaćenost limfnih čvorova tumorom i M označava prisustvo metastaza. Dalje, na osnovu TNM klasifikacije tumora određuje se proširenost malignog tumora koja se označava stadijima bolesti od 1 do 4. Stadij 1 bolesti ozačava mali tumor ograničen na organ na kojem je nastao i bez ikakvih znakova proširenja tumora po organizmu sa danas dostupnim pretragama. U principu znači izliječenje blesnika. Dok stadij 4 označava najveći stupanj proširenja malignog tumora i označava zahvaćenost čitavog organizma bolešću. TNM klasifikacija se usaršava i mijenja iz dana u dan i u nju se uključuju nove kategorije koje omogućuju preciznije svrstavanje bolesnika u različite stadije bolesti, a sve u svrhu što uspješnijeg liječenja. Od ovog navedenog pravila o gradusu tumora, TNM klasifikaciji te stadiju bolesti, često su radi specifičnosti širenja tumora po pojedinim organima potrebne još dodatne klasifikacije koje pobliže označavaju zahvaćenost organa tumorom.

Literatura:

1. Turić M, Kolarić K, Eljuga D (ur.) Klinička onkologija. Zagreb: Globus; 1996, str.577-628.
2. Fletcher CDM. Diagnostic Histopathology of tumors. Edinburgh: Churchill Livingstone; 1995, str. 35-82.
3. Boyle P, Autier P, Bertelink H, Baselga J et al. European Code Against Cancer and scientific justification: Third version(2003). Annals of Oncology 2003;14:973-1005.
4. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Incidencija raka u Hrvatskoj. Bilten 2002;24
5. www.cancer.gov

Ivan Milas dr. med., kirurg
Klinika za tumore, Odjel onkološke kirurgije
Ilica 197, Zagreb