Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

Unesene (alohtone) vrste su vrste koje se ne pojavljuju u prirodno danom okolišu, nego su unesene slučajno ili namjerno posredstvom čovjeka. Posljedica takvog djelovanja je promjena okoliša koja često postane trajna. U Hrvatskoj, ali i Svijetu čest je problem invazivnih vrsta koje, kao što sama riječ kaže, vrše pravu invaziju na domaće, autohtone vrste i ponašaju se vrlo agresivno u za njih stranoj okolini.

Danas su u Hrvatskoj osobito velika prijetnja bioraznolikosti Jadranskog mora 2 alge: Caulerpa taxifolia i Caulerpa racemosa (Slika 1).

Tropska zelena alga Caulerpa racemosa prvi je puta u Sredozemnom moru zabilježena tridesetih godina prošlog stoljeća, a vjerojatno je unesena iz Crvenog mora nakon prokopa Sueskog kanala. Međutim, do 1991. godine alga je bila rijetka i rasprostranjena jedino na području istočnog i južnog dijela Sredozemnog mora. Od 1991. do 2000. godine uspjela se brzo proširiti na gotovo cijelo područje Sredozemlja stvarajući izuzetno gusta naselja na svim tipovima morskog dna, od površine pa do više od 50 metara dubine. U Jadranskom je moru prvi puta pronađena u jesen 2000. godine na otočiću Marinkovac (Pakleni otoci kraj Hvara). Algu je pronašao mjesni ronioc, misleći kako se radi o drugoj vrsti istog roda, algi Caulerpa taxifolia koja naseljava područje Starogradskog zaljeva i od prije je poznata kao agresivna vrsta čije širenje dovodi do značajnih promjena biološke, ekološke i krajobrazne raznolikosti. Tijekom 2001. godine alga je pronađena na još jednom lokalitetu - uvali Priježba na poluotoku Pelješcu.

Slika 1. Vrsta Caulerpa racemosa

Rastom i grananjem stabalca biljka stvara gustu mrežu prekrivajući u potpunosti morsko dno i pri tome značajno mijenja sastav prirodnih zajednica morskog dna.

Porastom robnog i putničkog prometa, što je posljedica intenziviranja procesa globalizacije, stvorila se mogućnost unosa stranih organizama u nova područja gdje takvi uljezi mogu ozbiljno poremetiti prirodnu ravnotežu koja se stvarala milijunima godina. Morski organizmi prenose se najčešće brodovima, bilo da su pričvršćeni za dno ili sidro a najveći problem danas je prijenos organizama putem brodskih balastnih tankova. Posljedice takvih događanja možemo samo u teoriji predvidjeti, a stvarnost možemo promatrati u mediteranskim zemljama poput Italije ili Francuske koje već skoro dva desetljeća pokušavaju stati na kraj širenju ovih morskih organizama.

Alga se vrlo dobro razvija na svim tipovima morskog dna i u potpunosti prekriva sve autohtone morske organizme stvarajući vrstu "monokulture" (Slika 2), monotone zelene livade. Ispod sloja alge nastaju anoksični uvjeti te svi organizmi ugibaju. Najprije stradaju sesilni i slabo pokretni organizmi koji poput kore prekrivaju podlogu, a zatim i oni viši koje alga ubrzo prerasta i smanjuje dotok svjetlosti i hranjivih tvari. Širenje pospješuje lučenje specifičnih toksina - kaulerpina i alkaloidnih tvari. Smanjuje se bioraznolikost područja, što može uzrokovati manju raznolikost ribljeg fonda, promjenu sastava morskog dna i mikroklime, a lokaliteti postaju nezanimljivi za ronilački turizam i ribolov.

Slika 2. Alga napada spužvu

Također je velik problem u Jadranu i ribica gambuzija.

Gambuzija je malena slatkovodna ribica iz porodice Poeciliidae. Zastupljena je sa dvije vrste: Gambusia affinis i Gambusia holbrooki (Slika 3). Mlade gambuzije odmah aktivno plivaju. Hrane se beskralježnjacima i ličinkama kukaca a naročito ličinkama komarca malaričara (Anopheles). Gambuzije se vrlo brzo prilagođavaju skoro na svaku vrstu staništa diljem svijeta.

Slika 3. Vrsta roda Gambusia

Ove ribice potječu iz Sjeverne Amerike (SAD). Njihova prirodna staništa su: južni New Jersey, odakle ih Atlanska i Golfska struja nosi prema New Mexiku.

Zbog svoje učinkovitosti u konzumiranju ličinki komaraca malaričara i drugih insekata, radi sprječavanja pojave komaraca, a time i malarije, ove je vrste čovjek prenosio u razna staništa diljem svijeta. Zbog njihovog agresivnog i predatorskog ponašanja utjecale su na populaciju malih ribica, a hraneći se jajima vodozemaca utjecale su i na njihovu brojnost. Time su smanjivale biološku raznolikost životnih zajednica (biocenoza) u staništima (biotopima) u kojima su živjele razne autohtone vrste životinja. Čak su joj nadjenuli ime Damnbusia (vražja gambuzija).

Gambuzije su jako agresivne čak i prema većim ribama. One često napadaju, kidaju peraje, a često i ubijaju druge vrste. Zna se da se hrane jajima, ličinkama, mladim oblicima različitih vrsta, uključujući i brancina i običnog šarana, a hrane se i odraslim oblicima sitnijih riba.

Gambuzija je prisutna i u Hrvatskoj. Hipoteza je da su je donijeli naši pomorci na neke naše otoke. Godine 1922 prenesena je po prvi put iz Amerike u Europu, a 1926. godine unijeta je u lokve otoka Korčule. Prvi koji je gambuziju uveo u paške vode bio je gospodin Markovina negdje dvadesetih godina prošloga stoljeća. Gambuzija je donešena iz Amerike u selo Povljana radi uništavanja komarca malaričara. Tamo je vladala malarija i dosta je ljudi umiralo.

Još jedan veliki problem za Hrvatsku danas je i invazivna vrsta: mungos. S namjerom da s otoka u Hrvatskoj uklone zmije otrovnice koje su se previše namnožile i postale stalna opasnost po ljudsko zdravlje i stoku, Ministarstvo poljodjelstva u Beču početkom 20. stoljeća donijelo je odluku o introdukciji mungosa na otok Mljet. Unešeno je 11 životinja, 7 mužjaka i 4 ženke koje pripadaju vrsti sivi ili mali indijski mungos (Herpestes javanicus auropunctatus) (Slika 4), a dokazano su ponajbolji tamanitelji zmija otrovnica iz porodice Cibetki. Dobro su se aklimatizirali i nesmetano se razmnožavali te su mungosi tijekom dvadesetak godina gotovo posve potamanili zmije otrovnice. Od tada su njegov plijen postale brojne vrste malih životinja, zavičajne i migratorne vrste ptica, a približivši se ljudskim naseljima, i domaća perad. Previše se namnožio i poremetio je odnose među drugim vrstama divljih životinja pa mungos od 1949. ne uživa nikakvu zakonsku zaštitu, a nijedna metoda istrebljenja do danas nije urodila plodom.

Slika 4. Vrsta sivi ili mali idijski mungos (Herpestes javanicus auropunctatus)

Početkom 80-tih godina ovog stoljeća na području Hrvatske bile su poznate četiri vrste deseteronožnih rakova iz porodice Astacidae; Astacus astacus Linnaeus (riječni rak, plemeniti rak), Astacus leptodactylus Eschscholtz (turski ili barski rak), Austropotamobius torrentium Schrank (rak kamenjar) i Austropotamobius pallipes Lereboullet (bjelonogi rak). Već dulje vrijeme je poznato da se brojnost populacija u Europi iz godine u godinu sve više smanjuje. Velike količine otpadnih tvari u vodenim ekosustavima, regulacija vodenih tokova, prekomjerni nekontrolirani izlov, razne bolesti, samo su neki od razloga smanjenja brojnosti deseteronožnih rakova ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj Europi.

Brojnost autohtonih europskih vrsta slatkovodnih rakova je uvelike smanjena epidemijom bolesti zvane račja kuga. Račja kuga (uzrokuje ju gljivica Aphanomyces astaci Schikora) unešena je prilikom uvoza američkih vrsta rakova u Europu, krajem 19-tog stoljeća, namijenjenih za uzgoj (akvakulturu). Račja kuga pojavila se prvo u Italiji 1860. godine, odakle se brzo proširila po vodenim tokovima cijele Europe. Alohtone vrste slatkovodnih rakova (američke i australske vrste) su otporne na ovu gljivicu, dok europske, autohtone nisu. Vrste A. astacus i A. pallipes su toliko prorijeđene da su proglašene rijetkim i ugroženim vrstama i uvrštene u Crvenu knjigu IUCN-a.

Slika 5. Autohtona vrsta Astacus astacus - riječni rak ili plemeniti rak

Jedan od svjetskih primjera problema invazivnih vrsta je i tzv." rat između vjeverica". Riječ je, naime, o sivoj američkoj vjeverici koja je istisnula domaću crvenu vjevericu s njenog prirodnog staništa u Europi.

Vjeverica Sciurus vulgaris (Slika 6) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciurida, a kroz mnoga stoljeća je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo vjeverica, bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je počeli zvati crvena vjeverica.

Slika 6. Vrsta Sciurus vulgaris - crvena vjeverica Snažne noge i pandže služe vjeverici da se dobro uhvati za koru drveta te joj omogućuju da brzo siđe s drveta s glavom usmjerenom prema dolje. Riječ je o jednoj od prilagodbi ove arborikolne vrste glodavca koji veći dio svog vremena provodi u krošnjama.

Naime, posljednjih desetljeća pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a riječ je o sivoj vjeverici Sciurus carolinensis (Slika 7) koja potječe iz Sjeverne Amerike. Uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeća. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na području Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rjeđa te je gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima.

Slika 7. Vrsta Sciurus carolinensis - siva vjeverica Siva vjeverica, uvezena u Europu iz Sjeverne Amerike je opasan konkurent za domaću vrstu, crvenu vjevericu.

Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo. Pomišljalo se da je nestala zbog toga jer je siva vjeverica puno jača i veća od crvene pa je agresivnija prema njoj. Napravljena su brojna istraživanja i dokazano je da to nije pravi razlog.

Pravi razlog povećanja brojnosti sive i smanjenja crvene vjeverice je taj što su sive vjeverice bolje prilagođene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Čak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obično ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateći i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obje vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu. Najkritičniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.

U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile domicilnu crvenu pa su Talijani bili primorani rigoroznim mjerama (puškama) riješiti se stranca i jedna su od rijetkih zemalja koje su u tome uspjele.

Osim životinjskih, u Hrvatskoj ima i jako puno biljnih invazivnih vrsta. S mnogima od njih susrećemo se gotovo prilikom svakog izleta u prirodu, često puta ne znajući i ne smatrajući ih nekakvom stranom vrstom. Jedna od njih je npr. bagrem koji je na naša područja unešen u 17.st, vrlo je koristan (med) i nitko ga ne smatra invazivnom vrstom koju bi trebalo istrijebiti.

No, postoje i brojne vrlo štetne vrste, ne samo za bioraznolikost nekog kraja nego i za samo zdravlje čovjeka. Takva je npr. svima dobro poznata ambrozija (Ambrosia artemisifolia) (Slika 8), unešena prije 20-ak godina u Hrvatsku, a danas je toliko raširena da smo je zakonskom odredbom pokušali iskorijeniti i nismo uspjeli.

Slika 8. Vrsta Ambrosia artemisifolia - ambrozija

Evo nekoliko dobro poznatih biljaka koje su u Hrvatskoj ogroman biološki (biodiverzitet), ali i ekonomski problem.

Amorpha fruticosa L.(por. Fabaceae)

Amorfa potječe iz središnjih i jugoistočnih područja Sjeverne Amerike. U Europu je unesena kao ukrasna biljka, ali je ubrzo podivljala i potpuno se udomaćila u južnoj i srednjoj Europi. Amorfa se širi nizinskim područjem, uz obale rijeka i jezera. Vrlo obilno plodi, a njene lagane plodove raznosi poplavna voda pa se zakorovljene površine naglo povećavaju. Zbog toga je ova biljka postala ozbiljna smetnja šumskim gospodarstvima u nizinskim područjima gdje naglo osvaja površine i onemogućava pošumljavanje. Također prodire u novoosnovane šumske kulture te, budući da znatno brže i bujnije raste od većine šumsko-kulturnih vrsta, prerašćuje ih, zagušuje i dovodi do njihova propadanja.

Slika 9. Vrsta Amorpha fruticosa L.

Echinocystis lobata (Michx.) Torrey & Gray (Por. Cucurbitaceae) (Slika 10)

Echinocystis lobata podrijetlom je iz istočnih dijelova Sjeverne Amerike. Budući da vrlo brzo raste u Americi se upotrebljava za prekrivanje objekata zelenilom. Uzgaja se i u vrtovima kao ukrasna biljka pa je tako vjerojatno unesena i u Europu. Ova vrsta raste na sunčanim mjestima, osobito uz potoke gdje često prekriva grmlje i drveće preko kojeg se penje i nekoliko metara visoko. Javlja se kao šumski korov pretežno po vrbicima, a manjim dijelom i u sađenim šumama topole. Štetno djeluje tek kad raste u većim skupinama, tada zasjenjivanjem negativno utječe na mladice šumskog drveća.

Slika 10. Vrsta Echinocystis lobata

Impatiens glandulifera Royle (Por. Balsaminaceae) (Slika 11)

Žljezdasti nedirak potječe iz područja zapadne Himalaje.U Europu je unešen kao ukrasna biljka. Zbog vrlo dekorativnih cvjetova bio je vrlo čest u vrtovima iz kojih je izbjegao i dospio na obale potoka i rijeka gdje je našao povoljno stanište za daljnje širenje. Odlikuje se brzim i bujnim rastom u velikim i visokim skupinama koje dobro podnose zasjenjivanje. Zbog toga dobro uspijeva ne samo uz rubove poplavnih šuma, već i u sađenim poplavnim šumama. U njima se javlja kao korov koji svojim visokim i gustim sastojinama zasjenjuje šumsko tlo, čime onemogućuje prirodno pomlađivanje poplavnih šuma i njihovo širenje, odnosno ometa normalno razvijanje mladog drveća.

Slika 11. Vrsta Impatiens glandulifera Royle

Helianthus tuberosus L. (Por. Asteraceae) (Slika 12)

Domovina čičoke je Sjeverna Amerika gdje su je Indijanci uzgajali i koristili kao hranu. U Europi se uzgajala u vrtovima kao stočna hrana, kao povrće i kao ukrasna biljka. Gomolji čičoke su hranjivi, a skuhani po okusu podsjećaju na artičoke. Ovaj neofit je iz vrtova izbjegao na vlažno i hranjivo tlo rječnih obala u pojas šikara i šuma. Uz rijeke se javlja samo divlji tip ove vrste sa sitnim gomoljima koji vrlo lijepo cvate, ali rijetko donosi plodove pa se uglavnom razmnožava gomoljima i vriježama. Na rječnim obalama razvija vrlo guste sastojine i svojim vriježama gomolja i snažnim stabljikama ugrožava autohtonu vegetaciju, naročito uz rubove poplavnih šuma gdje onemogućava rast mladom drveću.

Slika 12. Vrsta Helianthus tuberosus L.

Sve ovo što sam opisala samo je dio velikog problema današnjice: problema invazivnih vrsta. U okolišu domaćina strana flora i fauna u pravilu je agresivnija nego domicilne vrste, počinje dominirati prostorom i time ugrožavati bioraznolikost. Jednom kada prekine prirodni biološki lanac posljedice su nepredvidive, nesagledive i praktički ireverzibilne. No, problemi nisu samo ekološke prirode.

Problemi su i ekonomski: ribarstvo, obalna industrija i druge komercijalne aktivnosti (turizam) i izvori ometani su najezdom unesenih vrsta. Procijenjeno je da je samo u SAD šteta nanesena najezdom stranih vrsta veća od 138 milijardi dolara godišnje. Jedan od krivaca je europski školjkaš Dreissena polymorpha: proširila se u sjevernoamerička Velika jezera i u 40% vodenih putova SAD-a i smeta crpilištima vode za industriju.

Treći veliki problem kojeg uzrokuju unesene invazivne vrste je problem ugrožavanja ljudskog zdravlja. Naime, toksični organizmi putem zaraza i patogenih promjena uzrokuju bolest ili čak i smrt kod ljudi. Takve su npr.toksične dinoflagelate (modrozelene alge) Gymnodinium catenatum koje su u balastnim vodama proširene na sva područja svijeta. Pod određenim povoljnim uvjetima ove alge cvjetaju i ako se apsorbiraju u školjkaše koji se hrane filtriranjem mora, kao što su npr. oštrige ili jakovljeve kapice, izlučuju toksine. Ti toksini unešeni u ljudski organizam mogu izazvati tzv. paralitičko trovanje (PSP- paralytic shellfish poisoning) koje često završi paralizom ili čak smrću!

Tajana Sekulić
Student 4. godine, smjer: profesor biologije i kemije
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb