Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

KORIJEN je jedan od tri osnovna organa kopnenih biljaka, tj. stablašica. Svojom je građom prilagođen dvjema osnovnim funkcijama: učvršćivanju izdanka (stabljika s listovima) i opskrbljivanju vodom i mineralnim tvarima iz tla.

U primarnoj građi korijena razlikujemo tri glavna dijela: 1. rizoderma, 2. primarna kora i 3. centralni cilindar. Rizoderma korijena odgovara epidermi stabljike, ali se ona zadrži na korijenu samo kratko vrijeme, a onda ugiba i iščezava zajedno s korjenovim dlačicama. Vanjski sloj primarne kore, eksoderma, koja se nalazi ispod rizoderme, preuzima tada funkciju rizoderme. Ispod eksoderme nalazi se dio primarne kore, koji je većinom izgrađen iz bezbojnih parenhimskih stanica. Unutarnji sloj primarne kore tvori endodermu, koja je u korijenu vrlo često i jasno razvijena. U starijem korijenju stijenke stanica endoderme su suberinizirane, a dosta često i lignizirane. U tom slučaju pojedine stanice endoderme, tzv. propusnice, zadrže tanke stijenke, pa tako i dalje mogu kolati tvari između centralnog cilindra i primarne kore.

Naročito su jako zadebljale i lignizirane stijenke endoderme u jednosupnica. Za razliku od jednosupnica, endoderma dvosupnica je uglavnom nezadebljala.

Dalje, prema unutrašnjosti korijena, na endodermu je naslonjen vanjski parenhimski sloj centralnog cilindra, pericikal. On ima veliku ulogu u stvaranju novih stanica korijena. Dalje, prema sredini korijena nalazi se radijalna žila, koja zauzima njegov centralni dio. U žili se nalaze ksilemi i floemi. Jednosupnice uglavnom imaju veliki broj ksilema u radijalnoj žili, dok je kod dvosupnica taj broj mali.

Kod dvosupnica je prisutan sekundarni rast korijena (sekundarni rast je rast u debljinu), dok je kod jednosupnica ta pojava prisutna samo kod roda Dracaena.

Da bi došlo do sekundarnog rasta korijena u debljinu, mora se formirati neprekinuti kambijski prsten. Kod dvosupnica, koje imaju odijeljene kolateralne žile u korijenu, floemi i ksilemi su karakteristično orijentirani. Svi su floemi udaljeniji od sredine organa, a ksilemi su bliži centru. Kad se formira kambijski prsten svi floemi dospiju izvan, a svi ksilemi unutar kambijskog prstena, koji dalje producira prema van i prema unutra nove stanice i korijen se povećava. Ta pojava je kod jednosupnica izostavljena.

Kod dvosupnica postoji pravi korijeni sustav, koji se razvija direktno iz klicinog korijenka. Takav korijen raste u zemlju geotropno (u dubinu) granajući se u bočne ogranke. Oni se razvijaju endogeno, iz pericikla, u dijelu korijena iznad zone korjenovih dlačica i to tako da su najmlađi i najkraći ogranci najbliži korijenovom vrhu. Takav slijed razgranjavanja nazivamo akropetalni, a cijeli razgranjeni sustav zove se alorizno korijenje. Ovakvim uzastopnim višekratnim grananjem, tj. razvojem bočnih ogranaka drugog reda i ogranaka viših redova, šire se korijenovi ogranci u svim smjerovima pokrivajući veliku površinu u tlu i isprepliću se tako da se iskorištava svaki cm³ tla.

Za jednosupnice je karakteristično adventivno korijenje ("pridošlo korijenje"), kod kojeg nema sekundarnog rasta (kako korijena, tako ni stabljike!). Funkcionalno posve odgovara pravom korijenu, morfološki se znatno razlikuje od njega, prvenstveno zbog jednako snažnih i busenasto razvijenih bočnih ogranaka (stoga se i naziva "čupavo" ili homorizno korijenje).

Ukoliko se radi o višegodišnjoj jednosupnici cijeli korjenov sustav se nužno svake godine u potpunosti obnavlja (npr. kod palma).

LISTOVI su zeleni organi biljke u kojima se odvija fotosinteza. To su pravi listovi. Raščlanjeni su na plojku, peteljku i podinu ili lisno dno. Kod nekih biljaka peteljka posve nedostaje.

Po vanjskoj građi (koja je odraz unutarnje!) lisna plojka može biti dorziventralna, pa govorimo o dorziventralnom ili bifacijalnom listu (npr. kod bukve, trešnje, hrasta, ...), koji je karakterističan za dvosupnice. Gornji (ventralni) dio takvog lista izgrađen je od drukčijih tkiva nego donji (dorzalni) dio. S druge strane, postoje listovi kojima su i donja i gornja strana jednake. Takve listove nazivamo unifacijalni listovi. Unifacijalan list je karakterističan za mnoge jednosupnice (perunika, sitovi, crveni luk, ...). Unifacijalni listovi su obično u svom bazalnom dijelu još uvijek bifacijalno građeni (npr. kod perunike), ali je već tu gornja površina manja i udubljena. Postepeno se, prema gornjim dijelovima lista, donja površina još više povećava, a gornja smanjuje, tako da u izvjesnoj visini gornja površina potpuno iščezne. Na kraju, kad nestane gornje površine, rubovi donje strane lista se spoje i srastu. Unifacijalni listovi, u skladu s time, često imaju sabljast oblik (npr. kod perunike) ili su sasvim cilindrični (npr. kod luka, sitova, ...).

Dorziventralni listovi već se mogu i po boji prepoznati. Njihova gornja strana, koja je okrenuta prema svjetlu, tamnozelene je boje, jer je bogatija kloroplastima nego donja strana, koja je svijetlozelene boje.

Unifacijalni listovi ne pokazuju razlike u obojenju i građi gornje i donje strane lista.

Žilni sustav lisne plojke, žilje ili nervatura, može, također, biti vrlo različit. Za dvosupnice je karakteristična mrežasta, a za jednosupnice paralelna (prugasta) nervatura.

Kod mrežaste nervature jasno je izraženo središnje rebro lisne plojke (rahis) i iz njega se granaju postrana (bočna) rebra, pa tada govorimo o perasto razgranjenom žilnom sustavu. Za mrežastu nervaturu svojstveno je višekratno uzastopno grananje do u najtanje žile, koje se konačno međusobno spajaju. Takvog razgranavanja kod jednosupnica nema.

Međutim, u listova dvosupnica često je središnje rebro jednako snažno razvijeno kao i nekoliko postranih rebara, a granaju se zajedno od osnovice lisne plojke. Tada govorimo o dlanasto razgranjenom žilnom sustavu.

Kod paralelne nervature veće žile prolaze paralelno kroz plojku lista i najzad se na vrhu lista međusobno spajaju. Susjedne uzdužne žile vezane su međusobno brojnim poprečnim vezama.

U listovima dvosupnica (bifacijalni listovi) žile lista su orjentirane tako da je ksilem okrenut prema gornjoj površini lista, a floem prema donjoj. Unifacijalni listovi, kod jednosupnica, se od bifacijalnih razlikuju po tome što je kod njih gornja strana reducirana, a zadržala se samo donja strana iz koje su izgrađeni površinski dijelovi organa, tj. lista. Prema tome, kod unifacijalnih listova će žile uvijek biti orjentirane tako da je prema van okrenut samo floem, a prema unutrašnjosti lista ksilem. To dolazi uslijed "uvrtanja" lista, tako da vanjsku površinu lista čini samo donja strana, kako je opisano u gornjem dijelu teksta.

Literatura:

• PAVLETIĆ Z. (1993) Opća botanika - Anatomija bilja, Interna skripta, Zagreb, 89-94 , 117-125

Sanda Banović
Student 4. godine, smjer: profesor biologije i kemije
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb