Odgovori na postavljena pitanja - Biologija

Ishrana naših davnih predaka, lovaca-sakupljača, zasigurno je sadržavala obilje plodova, sjemenki, listova i korijenja, te manjih životinja koje su mogli uhvatiti.

Prije desetak tisuća godina čovjek je počeo uzgajati prve biljke koje su mu služile za jelo. To su uglavnom bile žitarice poput pšenice, ječma i riže te neke mahunarke poput graška.

Od tog trenutka, stoljećima će vrtovi i nasadi biti središnjica čovjekova preživljavanja. Naučio je koje biljke su jestive, koje ljekovite, a koje otrovne, te kako ih iskoristiti. Plodonosni grmovi i stabla rasli su uz naselja prvih nomada, a povrće i ljekovite biljke sakupljene u divljini počele su se saditi i uzgajati u vrtovima te su postupno udomaćene. S tim 'pripitomljavanjem' došlo je i do odabira (selekcije) biljaka s najboljim svojstvima (npr. otpornost na bolesti, dobra klijavost sjemenki, veličina plodova). Tako su nastali prvi kultivari ili sorte, a ta se 'umjetnost' razvijala i prenosila s generacije na generaciju. U 18. stoljeću može se već govoriti o pravom profesionalnom vrtlarstvu, a razvojem genetike u 19. stoljeću hibridizacija dobiva znanstvene temelje (zakoni nasljeđivanja Gregora Mendela).

Mnoštvo novih, korisnih biljaka čovjek je upoznavao tijekom povijesti zbog osvajanja i teritorijalnih širenja nekih imperija (posebice je značajna Antička era gdje su Grci i Rimljani na mnoge prostore donijeli znanje o uzgoju i korištenju jestivog i ljekovitog bilja) ili kao posljedica geografskih otkrića (sjetimo se kukuruza i krumpira koji su u Europu donešeni iz Novog svijeta, S. i J. Amerike).

Slika 1. Cikorija (Cichorium intibus) od čijeg se korijena spravlja(la) nadomjestak za kavu - tzv. kavovina ili divka.

No zbog čestih i dugih ratova u mnogim je civilizacijama vladala glad i bolest zbog nemogućnosti uzgoja biljaka za hranu i lijekove, pa se upravo u tim trenucima čovjek nanovo morao osloniti na stara znanja o samoniklom jestivom bilju. Takve trenutke možemo naći i unatrag samo pola stoljeća, za vrijeme Drugog svjetskog rata kad su ljudi na ovim prostorima preživljavali zahvaljujući jestivim biljkama i plodovima te gljivama iz prirode. U najtežim trenucima koristila se samljevena kora nekih stabala umjesto brašna za spravljanje kruha, mladi izbojci paprati za varivo i prženo korijenje nekih biljaka kao nadomjestak za kavu.

Znanost se danas okreće istraživanju ovih potencijala u traganju za novim lijekovima ili posebnim svojstvima koja su se izgubila iz naših uzgojnih sorti zbog prevelike manipulacije. Diljem svijeta, razvijene zemlje osnivaju iszraživačke centre i banke sjemena kojima je cilj sačuvati što više divljih biljaka kako se njihov genetski materijal ne bi zauvijek izgubio.

Ljekovite biljke su se tijekom povijesti manje uzgajale i mijenjale i često su se ubirale upravo na onim mjestima gdje su najbolje rasle.

Čitav je niz zapisa ljekovitosti nekih biljaka koji datiraju još iz Hipokratova doba (5. st. pr. Kr.) koji je već za života postao glasoviti vidar i liječnik, ali se ne može pouzdano govoriti koja djela je iza sebe ostavio jer su se tzv. 'Hipokratovi zapisi' tijekom stoljeća povećavali.

Slika 2. Dioskoridova 'De materia medica' - kopija na arapskom

Od starijih izvora svakako treba spomenuti one napisane za vladavine cara Nerona (sredina 1. st.), a potječu od Dioskurida (Pedanius Dioskurides) i Plinija Starijeg (Gaius Plinius Secundus Maior). Obojica su sakupljali sve dostupne stare zapise, proučavali ih, sređivali te o njima izveštavali u svojim djelima. Dioskurid, po rođenju Grk, u petom svesku svojeg djela 'De materia medica' prvi put je iscrpno opisao sve ljekovite tvari iz biljnog i životinjskog svijeta koje su se u to vrijeme koristile. U tom djelu, Dioskurid navodi oko 800 ljekovitih biljaka s vrlo detaljnim opisima njihovih svojstava.

Plinijeva djela sadrže slične podatke, pa se čini da su jedan od drugoga prepisivali, iako je vjerojatnije da su se služili istim izvorima - djelima poznatih grčkih umova poput Dioklesa (4. st. pr. Kr.) i Krateuasa (1. st. pr. Kr.).

Čitav je niz ostalih pisaca i njihovih djela s našeg literarnog područja koji su dalje pručavali i širili slična znanja, a navesti ću samo najvažnije; Hipokrat i učenici, Aristotel, Dioskurid, Galen, opatica Hildegard iz Bingena, Teofrast, Paracelsus, Leonhart Fuchs, Caspar J. Bauchinus, Carol von Linne, Sebastian Kneipp etc.

Mnoga djela pisaca drugih kultura (Japan, Kina, Bliski istok) sadrže također mnoštvo informacija i vrijedna znanja o biljkama tih podneblja, a nama su na žalost većinom nepoznata i dan danas}.

Na kraju treba spomenuti da su biljke u starim kao i recentnim djelima obično navedene po klasičnoj botaničkoj sitematici ili pak grupirane po svojim svojstvima ili bolestima koje liječe. Specijalizirana novija literatura navodi biljke po aktivnim (ljekovitim) tvarima koje su iz njih izolirane.

Više informacija može se naći u sljedećim knjigama koje su dostupne u našim knjižnicama:

• Manfred Pahlow: Velika knjiga ljekovitog bilja, ISBN: 86-361-0390-8
• Ljubiša Grlić: Enciklopedija samoniklog jestivog bilja

Izvori i baze podataka na internetu:

• Aromatic and Medicinal Plants Index, Purdue University
• Germplasm Resources Information Network (GRIN)
• Edible and Useful Plant Field Guides

Vanja Stamenković
stručni voditelj u Botaničkom vrtu
Prirodoslovno-matematički fakultet, Zagreb